novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

EUROFILM: Uspjeh iza kamere, a ispred? („La chambre bleue“, r.M.Amalric)

Foto: fnipoli.tumblr.com/
Vrijeme čitanja: 3 minute

U Cannesovom programu koji ćemo odsada pamtiti kao onog „gdje je Dalibor Matanić osvojio neku nagradu“ iliti Un certain regard, 2014. bijelome se svijetu ukazao i The Blue Room (La chambre bleue) redateljsko ostvarenje Mathieu Amalrica koji se tom prilikom prepustio i u glumačku interpretaciju preuzimajući glavnu mušku ulogu (ili bolje rečeno, na svoje je glumačko nadodao i ono redateljsko). Amalricu to nipošto nije bio prvi izlet ispred kamere kao što mu ni zahvaćanje redateljske palice nije bila nepoznanica, a čak ni sama kombinacija igre „iza i ispred“ Amalricu nije bila strana budući da ju je već uspješno odigrao u nešto bolje prihvaćenom On Tour (Tournee, 2010) – i to upravo od strane kanskih poglavica.

Lateći se proznog djela Georgesa Simenona koji je svojim pismom i prije privlačio francuske veće i manje majstore sedme umjetnosti, Amalric pokušava, a katkad i uspijeva, isplesti fragmentirani erotični triler u kojem ono istražno pliva na površini, a erotsko se krije negdje dublje. U suradnji s  Stéphanie Cléau, Amalric kreira adaptaciju koja se gotovo školski dobro nosi s nelinearnom dramaturgijom pažljivo raspoređujući informacije tko, što, kada, kako, gdje i zašto (gdje u konačnici ‘zašto’ ostaje pod velom misterije). U istražnome procesu naglasak je na odnosu Juliena (M.Amalric), čovjeka koji se na van odaje kao samo još jedan prosječan poslodovac, i Esther (S. Cléau – koja također preuzima dvoustruku ulogu igrača ispred i iza kamere), žene lokalnog farmaceuta koja u sebi nosi svu tu pomalo neuobičajenu erotičnost filma. Počevši od preljubničkog odnosa, Amalric sa svojom su-scenaristicom i glumačkom partnericom polako razotkriva milje manjeg mjesta i odnose unutar četiri zida svakog od preljubnika (koji, doduše, dolaze iz perspektive Amalricova lika). Iako se ne može reći da The Blue Room sadrži onaj trilerovski uzdah kao reakciju na kakav neočekivani twist ili čak kakav niz od njih više, on je svakako slagalica koja nikad ne odustaje od toga da ostavi pokoje pitanje nerazjašnjeno – od toga što je uopće slučaj do toga tko je uistinu pravi osumnjičenik te i djelomično, u kakvom je stanje ili u kakvom se stanju prekinuo centralni ljubavno-erotski odnos.

Iako uspijeva održati narativnu liniju preciznim doziranjem informacija odnosno napetost koju ona donosi, ono što The Blue Roomu manjka je atmosferičnost koja će cijelu spletku podržati i uzdići visoko iznad njenih scenarističkih dosega. Čini se da je ono odigrano iza kamere u duetu Amalric – Cléau završilo povoljnijim ishodom nego ono što se dogodilo ispred nje; bez obzira na svu Estherinu primamljivost, Julienova navodna strastvenost ne uspijeva se probiti kroz kockasti 1.33:1 format. Uz svu ispomoć fotografije koja ostaje u žanrovski-tipičnome plavkastome tonu (što i sam naslov kaže) i klaustrofobičnog formata, Amalric se uspijeva iskazati tek kao iscrpljeni, izgubljeni i isfrustrirani optuženik, a manje kao čovjek kojeg je pokosila kakva fatalna žena. Autentičnost u ponuđenom emotivnom spektru izostaje i kao da potpada pod kakav moralistički ključ u kojem je strast samo ponor od tmine kojem je trebalo stati na kraj prije nego što je iz dubina pakla provirila na čistinu zemaljske kugle i narušila njezin prirodni poredak tj. urednost braka kakvu Bog zapovijeda. Tim više i završetak u kojem se Esther nastavlja kleti u ljubav između Juliena i nje je neuvjerljiv, čak naivan i nejasan, a potencijalno i općenito prenagljen (u posljednjoj minuti filma ostaje gorki osjećaj kao da nešto nedostaje). U želji da se ne otkrije istinost i valjanost  konačne sudačke presude (da li ona služi zaista idealu pravde ili je u pitanju tragična pogreška), a koja bi isplivala detaljnijom motivacijom i obradom protagonista, kao da su likovi sami izostali u svojoj punini.

The Blue Room, unatoč svojim manjkavostima, mogao bi i može osvojiti sve ljubitelje francuskog šarma (kojim je film obojan od početka do kraja) kao i sve ljubitelje erotskih trilera, ali i dramaturge i slične im koji uživaju u proučavanju strukturnih slagalica.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari