Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Film

Izvještaj: Pet filmova s ovogodišnjeg filmskog festivala u Veneciji koje ne smijete propustiti

17.09.2017. Marta BanFoto: Youtube screenshot

Iz bogate i raznovrsne ponude ovogodišnjeg 74. Venecijanskog filmskog festivala izdvajamo pet naslova čije gledanje preporučujemo uz koji redak objašnjenja. Naravno, lista nije konačna jer je dobrih filmova bilo daleko više, a neke od njih nažalost nismo stigli ni pogledati, no ovo su naslovi iza kojih sa sigurnošću stojimo i jedva čekamo da dođu i na naše ekrane. Nemojte ih propustiti!

mother!, D. Aronofsky

Da Darren Aronofsky voli dobro nagaziti duševni mir vlastitih gledatelja pokazao nam je mnogim ranijim uradcima (Requiem for a Dream, Black Swan). Ni s novim filmom glasovitog naziva mother! nije štedio nikoga, a posebnice ne širu publiku pa ne treba čuditi što premijera filma nije protekla najbolje. Rasprodana PalaBiennale, dvorana koja broji više od 1700 sjedećih mjesta, te je večeri orila glasnim negodovanjem i zvižducima, demonstrativnim odlascima ili tek mjestimičnom i daleko slabijom podrškom. Uz takvu sam se publiku na trenutke osjećala kao da me netko vratio nekoliko stoljeća unatrag u kakvo pučko kazalište pa je, poput filma samog, iskustvo gledanja bilo uistinu nezaboravno. Bilo da je razljutio ili oduševio, Aronofsky nikog nije ostavio ravnodušnim.

Ovaj psihološki triler s jakim primjesama horora i fantazije originalno je izvedena hermetička tvorevina koja ne dozvoljava detaljniji komentar bez otkrivanja raspleta radnje. Međutim, i ono što možemo otkriti daje dovoljno razloga da po dolasku filma u Hrvatsku pohrlite u kina.

Bezimeni bračni par (Jennifer Lawrence i Javier Bardem) živi miran i samotan život u suprugovoj obiteljskoj kući koju mlada supruga samostalno obnavlja nakon požara koji ju je posve uništio, dok on, inače poznati pjesnik i pisac, nastoji povratiti inspiraciju za pisanje. Unutar četiri zida te usamljene viktorijanske kuće njihov je odnos već od početka pomalo napet, no sveprisutni nemir eskalira pojavom nepoznatog gosta (Ed Harris) i njegove supruge (Michelle Pfeiffer). Surealan razvoj daljnjih događaja mješavinu nelagode, iritacije i šoka pojačava iz minute u minutu držeći gledatelja na rubu sjedala. U svojoj zastrašujućoj viziji destruktivne i grabežljive ljudske prirode Aronofsky beskompromisno ide do kraja, nudeći jedinstveno intenzivan i mučan film koji vam neće tako lako izaći iz glave, svidio vam se ili ne.

Foxtrot, S. Maoz

Dobitnik Velike nagrade žirija ove je godine bio Foxtrot Samuela Maoza koji je osam godina ranije za svoj prvijenac Lebanon u Izrael ponio prvog Zlatnog lava. U novom se filmu izraelski redatelj opet hvata u koštac s problematikom rata, ispreplićući je ovog puta s temom obiteljskih odnosa i gubitaka tako cjelovito, virtuozno i upečatljivo da film na svim razinama nudi najbolje od sedme umjetnosti.

Osmišljen u obliku uokvirenog triptiha, Foxtrot u prvom dijelu prikazuje dan kada roditelji mladog izraelskog vojnika primaju vijest o njegovoj smrti na dužnosti. Središnji dio bilježi nekoliko vojnih epizoda s dužnosti spomenutog mladića te se kraj filma ponovno vraća na prikaz roditelja s određenim vremenskim odmakom. Svaka priča ima vlastiti tempo i poseban stil te naoko djeluju kao posve autonomne cjeline, no u konačnici zajedno oblikuju hladnu igru sudbine s kojom se protagonisti moraju nositi.

Ono što izdvaja Foxtrot od drugih filmova slične tematike jedinstveni je jezik kamere i zvuka koji je vrlo promišljen, osviješten i intenzivan – uvijek korak ispred gledatelja, spreman da ga svakom nadolazećom scenom iznenadi ili očara, izvlačeći maksimum iz svakog prizora. Tome značajno pridonosi i izvedba glumaca, posebice oca (sjajni Lior Ashkenazi) te zaokruženost i dubina karakterizacije svih ostalih likova. Foxtrot je podjednako emotivno nabijen i inteligentan film koji oduševljava i radnjom i filmskim jezikom pa, gledajući ga, uživamo uz misao da baš zbog filmova poput ovog – volimo filmove.

120 Beats Per Minute, R. Champill

Novi film Roberta Champilla naprosto mora postići veliki odjek jer svjedoči jednu stvarnost koju ni danas još ne možemo nazvati prošlošću, a kojoj definitivno trebamo odati priznanje – borbu protiv epidemije AIDS-a devedesetih godina 20. stoljeća u Parizu. 120 BPM prati skupinu aktivista pod nazivom ACT UP koji svojim glasnim i upečatljivim djelovanjem žele upoznati svijet s bitkom koju vode te natjerati vlasti da pomognu zaraženima koji su uglavnom osuđeni na brzu i bolnu smrt. ACT UP okuplja sve ljude kojima je stalo da se pokrene javna skrb i zaustavi marginalizacija epidemije – zaražene i zdrave, homoseksualne i heteroseksualne orijentacije, ovisnike, roditelje, djecu. I dok je u središtu radnje aktivizam organizacije, njihovi sastanci i djelovanja, paralelno se prati i ljubavna priča dvojice aktivista, Nathana (Arnaud Valois) koji nije zaražen te Seana (Nahuel Pérez Biscayart) koji jest.

120 BPM živo je, strastveno i frenetično svjedočanstvo borbe protiv AIDS-a, ksenofobije i neznanja te kao takvo najjače oružje u i dalje nezavršenoj borbi. Iskrena priča o ustrajnosti i volji, ali i očaju i strahu, nije samo dobra edukacija za sve neupućene već i izuzetno iskustvo dinamičnog i usložnjenog filmskog jezika. Način na koji montaža isprepliće sfere privatnog i javnog te živog i umirućeg (primjerice, prizor Seine obojene u crveno kojeg prate posljednji udisaji jednog od likova), prožete gotovo euforičnom kamerom koja ne gubi na vremenu, već žurno prati zbivanja oko sebe, angažira gledatelja prenoseći mu iskrenu emociju iskustva prikazanih događaja.

Nije teško za povjerovati da je 120 BPM velikim dijelom autobiografsko iskustvo Roberta Champilla. Francuski je redatelj točno znao što želi prenijeti i u tome je uspio. Posve sam sigurna da su film i njegova poruka dotaknuli svakog gledatelja te učinili, unutar svakoga, barem mali empatični korak na bolje. Stoga je svako priznanje, poput Grand Prix nagrade u Cannesu ili nominacije za LUX nagradu, dobar smjer da ovaj film stigne do što većeg broja gledatelja i učini promjenu među njima.

Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, M. McDonagh

Dok je projekcija filma mother! bila popraćena zvižducima i glasnim “buuovima“, novi film Martina McDonagha Three Billboards Outside Ebbing, Missouri doživio je brojne spontane aplauze. Međutim, ne začuđuje snaga omiljene Frances McDormand u liku majke koja nastoji natjerati lokalnu policiju da razriješi već godinu dana star slučaj brutalnog silovanja i ubojstva njene maloljetne kćeri.

Priča smještena u okvire malog američkog gradića gotovo vesternski oživljava borbu pojedinca za pravdu dok mu cijeli sustav stoji okrenut leđima. No nitko u tom procesu nije sasvim kriv ni sasvim nedužan, a crnohumorna interpretacija likova i događaja daje iskrenost i svježinu koju možemo usporediti nekom od uspješnica braće Coen prilagođenoj malo široj publici. Najveći adut filma odlični su dijalozi (čije su replike gledatelji zdušno odobravali) te živopisna karakterizacija likova koja britko ocrtava malu američku sredinu uz postojan naglasak da ovo na koncu ipak jest fikcija, i to vrlo zabavna, pa povremenih eksplozivnih rješenja – bilo dijaloških bilo akcijskih – ne nedostaje. Premda prema kraju filma scenarij ide možda malo previše uz dlaku očekivanjima gledatelja te prvotnu odvažnost katkad zamjenjuje dobrohotna pomirljivost, Three Billboards jedna je od najboljih crnohumornih komedija ove godine i kao takva jedinstven odabir u programu ovogodišnjeg izbora u Veneciji.

Beautiful Things, G. Ferraro

Nisam sigurna koliko je vjerojatno da će ovaj film zaigrati u hrvatskim kinima pa je ovih nekoliko redaka o njemu ujedno i poziv distributerima i domaćim kino dvoranama da imaju na umu ovo malo remek-djelo nastalo unutar programa Biennale College – Cinema koji promiče i omogućuje stvaranje filmova mladih autora iz cijeloga svijeta.

Slika i zvuk odavno nisu izgledali tako međuovisno kao u filmu Beautiful Things mladog talijanskog redatelja Giorgia Ferrera koji je za nevjerojatnih 150 tisuća eura i devet mjeseci (zbilja je u to teško povjerovati, no toliko nudi program Biennale Collegea) napravio čudesnu mješavinu dokumentarnog i igranog filma te umjetničke instalacije. Napisan najprije kao glazbeno djelo (čiji je skladatelj sam redatelj), film u ritmu glazbe bilježi priče četvero zaštitnika današnjeg toksičnog, razmaženog, konzumerističkog društva. Van održava naftna polja u Teksasu, Danilo radi kao strojar prekooceanskog teretnog broda, Andrea je znanstvenik, a Vito je zadužen za spaljivanje otpada. U osami svojih otuđenih poslova oni osiguravaju naš način života koji je simbolično prikazan u isječcima života Nje i Njega koji povezuju četiri spomenute priče.

Ovaj je film vizualna i zvukovna oda životu današnjice koji u svojim metalnim, industrijskim hramovima čuva ljepotu stvaranja i razaranja. Filozofska i poetska ispovijest njegovih (stvarnih) protagonista taj dojam samo pospješuje pa film ne samo da prelazi granice vlastitog skromnog budžeta već i suvremene audiovizualne umjetnosti uopće. Beautiful Things iskustvo je koje morate doživjeti.

Komentari