Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Film

Filmski vremeplov – Luis Buñuel: Nadrealizam podsvjesnih žudnji

07.11.2017. Josipa LovrićFoto: facebook.com/luisbunueloficial

Na pitanje zašto stvara filmove, Luis Buñuel odgovorio je osporavajući Leibniza: „Da pokažem svijetu kako ovo nije najbolji od svih mogućih svjetova.“ U veljači 1900. u znaku Ribe, u malom provincijskom gradu Calandi u španjolskoj regiji, rodio se najveći filmski nadrealist i začetnik erotskoga filma, Luis Buñuel. Odrastao je u katolicizmu i obrazovao se kod isusovaca, što je uvelike definiralo njegovo stvaralaštvo. To se osobito uviđa u redateljevoj uvijek problematičnoj temi religije te u subverzivnom ponašanju njegovih likova. Repertoar tema uključuje kritiku buržoazije, religijskog licemjerja i patrijarhalnog autoriteta, premda je možda i sam bio ovo potonje.

U Madridu je studirao agronomiju, a potom se prebacio na filozofiju. Federico García Lorca bio mu je blizak prijatelj u to doba, a redatelj je izjavio kako je kroz njegove pjesme počeo otkrivati sasvim novi svijet. Španjolska je tridesetih godina prošloga stoljeća bila prostor političkih i socijalnih turbulencija, došlo je do krvavoga građanskoga rata, a general Franco uspostavio je diktaturu fašističkoga tipa 1939. godine. Buñuel se ranijih godina, u naletu mladenačkog entuzijazma, pridružio komunističkoj partiji Španjolske, da bi kasnije tu pripadnost posve negirao.

bunuel

Foto: tumblr.com/discreetcharmofbourgeoisie

Stvarao je filmove provokativnog sadržaja, ali bez zapadanja u grotesknu ironiju. Dokazao je da moć filma leži u propitivanju društva, njegovog ponašanja i konvencija. Umjesto da ponude rješenje za političke probleme, njegovi filmovi u dijagnostičkom i simptomatičnom smislu pokazuju načine na koje su arbitrarni oblici moći sadržani unutar društva. U Buñuelovim filmovima politička realnost sastoji se od sna i jedino se kroz jači uvid u san može postići jasnija predodžba o tomu što njegovi filmovi otkrivaju o političkoj ideologiji. Gledati Buñuela ne znači pronaći rješenje za dileme, dapače, to znači potvrditi simptome koji postoje u problematičnim, ideološkim fantazijama svijeta.

Stvaranje situacija nemogućnosti

Buñuel je u gotovo svakom filmu stvorio određenu situaciju nemogućnosti da se što dogodi. U posljednjem filmu That Obscure Object of Desire stariji muškarac nikako ne uspijeva ostvariti seksualnu konzumaciju s mladom Conchitom, žuđenim objektom. U Discreet Charm of Bourgeoisie niz apsurdnih situacija sprječava buržuje u konzumaciji večere. U Belle de Jour mlada Séverine ne može ostvariti seksualnu povezanost s mužem jer mašta o sadističkom erotizmu pa se zapošljava u bordelu. Ona je pariška kućanica koja fantazira o erotskim, sadomazohističkim scenarijima što Buñuel jukstapozicionira njezinoj nemogućnosti da bude seksualno intimna sa svojim mužem. Ne bi li umakla smrtno dosadnom buržoazijskom životu, postaje prostitutka.

funuel

Foto: criterioncollection.tumblr.com

Ideja za Discreet Charm of Buorgeoisie došla je kad je redatelj počeo razmišljati o repetitivnosti u svakodnevnom životu. Situacija u kojoj su prijatelji u nemogućnosti večerati, kontrastira se s upravo suprotnom situacijom u The Exterminating Angel gdje su gosti, nakon što su večerali, misteriozno spriječeni napustiti prostoriju.

Večera je, kao najviši izraz ceremonije u visokom društvu, najbolji izraz njihova struktuiranog poretka u koji ovdje intruzivno prodiru apsurdne situacije kojima nema objašnjenja. Buržuji su ovdje fini, uzorni subjekti građanskoga društva koji, nakon što dođe do pukotine u poretku, pokazuju drugu prirodu odbacujući sve manire buržoazije. Bunuelov stil je nadrealistički, on primjenjuje logiku sna kako bi pokazao da dobri maniri buržoazije mogu biti ostvarivi jedino potiskivanjem prave ljudske prirode.

bunuel

foto: freshmoviequotes.tumblr.com

Viridiana

Buñuel, odgojeni katolik koji se otklonio od crkve, proglašen je blasfemičnim kad se pojavio 1961. s Viridianom, filmom koji je dobio Zlatnu palmu na Cannes Film Festivalu, a kojeg je Francova diktatorska vlada odmah potom odbacila. Britka socijalna satira govori o skrušenoj časnoj sestri, a istovremeno senzualnoj ljepotici Viridiani koja posjećuje svog ujaka prije završnog zavjeta.

Silvia Pinal utjelovila je Viridianu u njezinoj svakidašnjoj borbi između vjernosti Bogu i zloće ljudi oko sebe. Svoj vrhunac film doživljava kad gomila dementnih, ciničnih i bizarnih prosjaka koje je ona naumila spasiti, uživaju u pijanim orgijama parodirajući Posljednju večeru. U Simon of the Desert svet čovjek živi u pustinji, smješten na visokom stupu. Đavo ga dolazi kušati u obliku privlačne, mlade žene koja će pokazati ovom asketskom svetom čovjeku moderni svijet uvodeći ga u zagušljivi i glasni disco šezdesetih.

bunuel

Foto: timeimages.tumblr.com

Kršćanska načela su plemenita, ali neostvariva u modernom društvu

Film koji najbolje ilustrira Buñuelove osjećaje i stavove prema kršćanstvu jedan je od njegovih najrazboritijih filmova – Nazarin iz 1958. godine. Film govori o svećeniku čiji pokušaji da pokaže pravo kršćansko milosrđe završavaju ismijani, a on prognan i nepoželjan.  Jedino što je intenzivnije od Buñuelovog nepovjerenja prema kršćanstvu je njegova antipatija prema modernitetu: „My hatred of science and techology will perhaps bring me to the absurdity of a belief in God.“

Školovan kod isusovaca, ovaj redatelj ismijava buržoazijsku crkvu. Kao u Viridiani, i u Nazarinu trud čovjeka ne urađa plodom. Film sadrži bolnu istinu da ne možeš očekivati kako će milosrđe funkcionirati u institucionalnom svijetu. Nazarin je kristoidan lik, on je čovjek kažnjen što je živio po načelima milosrđa, načelima koje propagira crkva i licemjerno društvo koje se lažno predstavlja kao kršćansko. Pokazuje kako je i crkva – jednako kao i Palača pravde ili policija – beskorisna. Kršćanska načela su plemenita, dobra i poželjna, ali on pokazuje kako su posve neizvodiva u modernom i institucionalnom svijetu.

Mračni predmet žudnje

U knjizi Objects of Desire: Conversations with Luis Bunuel, redatelj kaže kako je privučen foot fetišu kao pitoresknom i humornom detalju. Seksualne perverzije ga odbijaju, ali njima može biti privučen intelektualno. Najviše ‘bunuelovski’ motiv od svih su erotske slike stopala i nogu. Premda je Buñuel izjavio kako je zadržao emocionalnu distancu od većine svojih opsesija, u Mračnom predmetu žudnje ipak se vidi i osobna fascinacija u brojnim scenama koje pokazuju gola bedra ženske osobe.

Foto: freshmoviequotes.tumblr.com

Mathieu (Fernando Rey), dobrostojeći sredovječni Francuz, upoznaje Conchitu, mladu djevojku iz radničke klase, u trenutku kad počne raditi kod njega kao sluškinja. On ubrzo postaje njome opsjednut, a kad ju pokuša prvi put zavesti, ona odlazi, što njega ostavlja zbunjenim. Conchita je ovdje subverzivna sila koja zauvijek tjera Mathieua na nasilje. Ovdje žena, za razliku od Belle de Jour ili Tristane, ne samo da odbija muškarca koji ju navodno voli, već ga ona uči lekciju o vlastitoj, problematičnoj prirodi, odnosno o njegovoj stalnoj potrebi za ženom koja će mu uvijek ostati nedostupnom.

Žena je u ovom filmu svjesna kako je ona kao objekt žudnje sporedna i nebitna u odnosu na žudnju. Žudnja žudi žudjeti. Ne traži zadovoljenje, već samo svoje pojačavanje.

 Vjerski temperament bez religiozne vjere

Nakon snimanja That Obscure Object of Desire, Buñuel se povukao iz filmskoga svijeta i njegovo je filmsko stvaralaštvo na ovome ostalo. Jedan od kritičara nazvao ga je ‘vjerskim temperamentom bez religiozne vjere’. Buñuel je jednom prigodom rekao kako vjeruje da Boga moramo tražiti u nama samima te je izjavio: “I’m an atheist, thank God”.  Kasnije će reći kako mu je dojadila ta izjava koja je zastarjela i otrcana. Redatelj je posljednjih tjedan dana života proveo u bolnici s isusovcem Julianom Pablom, dugogodišnjim prijateljem, s kojim je govorio o Bogu i teologiji.

Komentari