Fjodor: “Glazba govori sama za sebe”
Uoči koncerta koji će se održati u utorak, 12. svibnja, u klubu KSET, porazgovarali smo s članovima grupe Fjodor. Dečki iza sebe imaju više od deset godina aktivnog rada, bezbroj koncerata, velike turneje po cijeloj Europi, a surađivali su i s brojnim domaćim i regionalnim underground bendovima. Ovaj će sastav nastupati kao podrška bendu Radar Men From The Moon, a mi smo, ovom prilikom, s njima razmijenili pokoju o albumu “St. Anthony’s Fire”, turnejama i njihovoj ‘psihodeličnoj space rock‘ glazbi.
Tko je Fjodor, što je Fjodor? Kako je sve počelo i kada?
Ivan: Nismo, ovak, prvo smo bili trio, znači ja, Aljoša i drugi Ivan. On je bio na klavijaturama. Počeli smo jammati, imali smo probe tako da bi čisto znali ugasiti svijetlo i svirati pa to snimati na kazić. Kasnije smo znali slušati te kazete što je bilo smiješno jer se baš ništa nismo dogovarali (op.a. u vezi sviranja), osim što smo znali zajedno slušati muziku. To je bilo…prije više od 10 godine, negdje 2004.
Mirko: Da, ja sam došao negdje 2006-2007.
Ivan: Znamo se svi otprije, Mirko je prije svirao u cover bendu, gitaru. U tom trenutku nam nije palo na pamet da nam treba basista kad smo već imali klavijaturistu i brijali po Floydima. Prvi koncert nam je Aljoša sredio u Praćki, to je bilo tak negdje, 2005. ili 2006. 2006. , da. Mi smo već tada zapravo počeli tražiti basista jer smo imali i nekakav pokušaj flautistica. (smijeh)
Aljoša: Da, to smo nekaj drugo htjeli.
Ivan: Mirko nas je čuo da smo tražili basista i tak..
Mirko: Da, ja sam svirao gitaru i tak sam s njima završio, sviđalo mi se što oni sviraju, a ja sam oduvijek htio svirati autorsku muziku. Nisam baš za to sviranje covera. Nije me to zadovoljavalo. Onda sam tako, eto, njima uletio na basu. To mi je postao prvi bend i eto, sad sviram samo bas.
Aljoša: Da, samo što tada nije bio Fjodor, tada se zvalo Acoustic Beefsteak. (smijeh)
Ivan: Njegov stari (op.a. Aljošin) je obožavatelj ruskih klasika i on je htio da se zovemo Fjodor Mihajlovič. Onda smo na kraju rekli ajde, Fjodor je.
Aljoša: A ono, ime je, slavensko je.
Ivan: Već smo svirali s Mirkom, onda je došla violinistica u bend, imali smo par koncerata u KSET-u i Močvari. Nakon godinu-dvije su tu došle neke turbulencije u bendu.
Aljoša: Taj prvi album je bio više nekako demo materijal.
Mirko: Dobro, što se tiče produkcijske strane, mi do trećeg albuma nismo realno imali kvalitetnu produkciju. Prvi album je isto bio kućni i svašta nešto… Nikome se nije dalo miksati. Međutim, postoji rerecordani prvi album kojeg čuvamo da ga jedan dan eventualno izbacimo na vinil.
Ivan: No da, dogodile su se tako neke nesuglasice. Nismo se micali s mjesta.
Mirko: Mrčili smo taj materijal dvije godine.
Ivan: Imali smo razlika u idejama. Još kada je postojao Fjodor kao peteročlani bend smo nas trojica rekli – ‘Ajmo mi neki projekt sa strane koji će biti više na noise i na psihodeliju’. I tako, klavijaturist i violinistica su odlučili da ne žele više biti u bendu i mi smo kao trio – nastavili. Tu smo odmah prve godine napravili taj Black hole, 2010-2011.
Aljoša: Da, na tom albumu nam je gost bio Luka, jedan dečko koji je svirao klavijature s nama na par turneja.
Ivan: Odmah nakon toga smo krenuli raditi na materijalu za ovo zadnje izdanje, “St. Anthony’s fire”.
Aljoša: To je jedino pravo izadnje, ovo sve ostalo su DIY spike s premalo para.
Ivan: Kao trio smo razradili cijeli taj St. Anthony’s fire i skužili da nam treba neki gost na sintu. To je bio naš prijatelj iz Beograda, Dušan Žica, iz benda Temple of the Smoke. Mirko je onda otišao u Beograd snimati i ovoga…(smijeh) iz kozmosa su vukli inspiraciju.
Mirko: Bilo je dobro snimati u Beogradu…
Ivan: Odmah nakon toga smo odradili dvije turneje. I eto, sad smo u tako nekoj pauzi, radimo taj novi materijal, postoji vjerojatnost da će nam isto tako netko gostovati, i tak.
Recite mi nešto o tom novom materijalu, je li to nešto što se znatno odmiče od starog materijala ili?
Ivan: Opet se premišljamo hoćemo li napraviti ovo kao prošlo izdanje, jednu veliku cjelinu pa je eventualno rascjepkati na dijelove ili tako neka poglavlja. Ima dosta ideja, dosta je još košmarno. Imamo nešto baš konkretnog materijala pripremljenog za koncerte.
Kako ćete uklopiti nešto novo sa starim stvarima?
Aljoša: Mislim da uopće nećemo svirati stare stvari. Bit će samo novi materijal, možda na kraju odsviramo jednu staru. Na jesen bi trebali ići snimati, dobro je odsvirati materijal prije nego ga ideš snimiti.
“St. Anthony’s Fire” je jako zaokružen album, kao jedna velika priča…
Ivan: Da, jako, to nije baš uobičajeno kod nas, ali vani je.
Aljoša: Dobro, to su uglavnom jammovi, a “St. Anthony’s Fire” nije jam.
Mirko: Ima cjelinu, na kraju se i ponavlja. Promišljen je…
Dugo ste to promišljali?
Aljoša: Pa ne pretjerano, dosta brzo smo mi to složili.
Ivan: To je neka vrsta slagalice, imaš dijelove koje ne znaš kako bi spojio. Tu je najveći problem, koji dio spojiti s kojim, onda su na kraju neke suptilnije promjene.
Puno vi jammate..
Mirko: Da, uvijek imamo taj neki period jammanja. Uvijek nekako uspijemo naći neke dijelove koji su novi i svježi pa se to vrti, reže.
Aljoša: Čim ti to provježbaš i počneš razmišljati o tome odmah se pojavi sto ideja.
Što vam je danas zanimljivo u glazbi, ima li nešto što aktivno pratite?
Aljoša: Ha muziku pratiš svakakvu, jebiga. Neki put se ulovim da čisto informativno slušam muziku koja mi ne pruža nikakvu emociju, ali ju slušam. Radoznao sam!
Ivan: Ja ne pratim baš skroz novu scenu, ali ima puno bendova.
Aljoša: Ima jako dobrih bendova u Zagrebu, regiji, Južnoj Americi. Sve je puno dobrih bendova. Glupo mi je sad imenovati da se ne bi ovi drugi uvrijedili! (smijeh) Cijelo vrijeme je alternativna scena prisutna, sad je ljudima lakše doći do glazbe. Primjerice dva dana za redom nakon našeg koncerta su dva sjajna koncerta – Dalek, Zu i Zeni Gewa.
Spomenuli ste muziku koju ste zajedno slušali, što je to bilo?
Ivan: Pa to je bilo prije YouTube-a i svega toga, tako da smo uglavnom slušali doma ploče od staraca. Nije baš bilo nečega što bi nam otkrilo novu glazbu ili ne znam kakve svjetove. Ja sam doma imao puno ploča King Crimsona, Tangerine Dreama..
Aljoša: I Kraftwerka.
Ivan: Ma da, pogotovo je bilo puno Pink Floyda. Nije zapravo ni čudno što smo počeli svirati jer ljudi koji slušaju takvu muziku, vole muziku na drugačiji način.
Aljoša: Ma nije nužno, ja sam punk slušao tada! (smijeh)
Čitao sam malo kako sami sebe definirate žanrovski..
Aljoša: To smo tek toliko napisali da nešto napišemo jer je fakat teško to žanrirat, nemoguće je.
Ivan: Ma moguće je, u principu to je psihodelični space rock.
Mirko: Da, to je jednostavno rock.
Upravo me taj space dio najviše zaintrigirao, na što se to odnosi – primjerice, Rosetta to koristi u smislu da sviraju, a istovremeno se zanimaju i za astronomiju? Kako je s vama?
Ivan: Taj space, taj svemirski zvuk, to više nije ništa neuobičajeno. To su više ti neki efekti koji se koriste u toj muzici, od sintesajzera do puno delaya i reverba. To definira to space, kao prostorno.
Rekli ste da ste u početku dosta dugo jammali, imate i neke snimke toga, primjerice ona iz Medike.
Mirko: Da, svirali smo kao predgrupa Oresund Space Collective.
Aljoša: Oni su improvizacijski bend.
Mirko: Razmišljali smo si zašto da sviramo stvari, budemo jam radije nekakav složili, pa smo pozvali Stevu i udaraljkaša. Dogovorili smo samo početnu harmu da se ne tražimo previše.
Ivan: Ono, tonalitet i to.
Mirko: Da, da ne bude baš uobičajeno. Ispao je dobar jam.
Ivan: Dobor, mogu reći da se i na našem zadnjem albumu, a i na ovom novom materijalu koji tek dolazi zadržao taj neki prostor za improvizaciju. No, sada je puno više dogovorenih prijelaza, dijelova i toga, ne. Znači, u odnosu na ono što smo prije radili sad je to dosta konkretnije i drugačije.
Aljoša: Pa prošlo je deset godina… (smijeh)
U zadnje vrijeme se u glazbenoj industriji govori da je osamdeset posto zarade bendova zapravo touranje, da je to jedini način zarade, kako je vama bilo tourati?
Aljoša: To je najbolje.
Ivan: Ima i druga strana, svaki dan tegliš opremu, nitko ti ne pomaže. Lijepo je to vidjeti u svim tim gradovima, premda imaš samo sat vremena za prošetati.
Aljoša: Ma kurca ti vidiš.
Mirko: Imaš tour od 400-500 kilometara, uglavnom si na autocesti. Sve autoceste vidiš.
Ivan: To je najgore, vidiš sve isto.
Aljoša: Razboliš se triput. Odjednom.
Ivan: Ja sam smršavio 4 kile.
Aljoša: Ja sam presto bacati sjenu! (smijeh)
Kako ide komunikacija s ljudima na koncertu, ipak ste vi instrumentalan bend?
Aljoša: Pa ono, dođeš, pozdraviš ljude, zahvališ im… Šta ću ja puno pričati, zato je tu muzika da govori sama za sebe. Ipak, malo smo se popravili u zadnje vrijeme što se toga tiče.
Utječe li na vas feedback od publike tijekom koncerta?
Aljoša: Ako je publika dobre volje i sviđa im se, to znači da ćemo ubit’ koncert.
Ivan: Ovisi o tome koliko je publika obrazovana, glazbeno. Jer, gdje god vani dođeš, ljudi se pripreme. To isto ovisi o promotorima. Strpaju te s nekim bendom koji svira nešto sasvim pedeseto, ne promovira te, ni ništa. Teško da će ljudima išta biti jasno. Neki se prestraše, bude im to previše i onda odu… (smijeh)
Aljoša: Tlak im skoči! (smijeh)
Ivan: Najgori promašaj je bio u Pragu u nekom klubu studenata prava. Mi smo tamo došli popodne jer studenti prava imaju u dvorani debatni klub i kao, možemo li mi svirati malo pa da oni nastave.
Aljoša: Naravno da su se svi pokupili, ostala je samo neka Uzbekistanka i neki tip i oni nas prate cijelo vrijeme dan danas!
Imate nešto za poručiti ljudima koji dolaze u KSET?
Aljoša: Pa u principu ne, neka dođu i poslušaju, glazba govori sama za sebe!
