FOR – Dan četvrti: Darkside trijumfalno zatvorili festival na Hvaru
Drugo izdanje hvarskog FOR festivala završilo je u nedjelju cjelodnevnim tempom kao i ostali dani – dnevni partiji na otočiću Jerolim, koncerti u Venerandi i DJ setovi u Carpe Diem Beach – ali ipak s nešto manje posjetitelja nego udarni dani u petak i subotu.
Zadnji dan festivala zasvirali su po drugi put Movement (nakon što su večer ranije mijenjali MØ) te Darkside. Movement je mladi bend iz Sydneya koji ima izdano tek nekoliko singlova – Like Lust, Us, Ivory. Potpisani su za izdavačku kuću Modular (organizatore festivala), koji u njih polažu velike nade, stoga su ih i doveli na Hvar. Australski trio svira down tempo elektroniku s prizvukom indie dream popa, premazano finim slojevima basa, syntheva i udaraljka. S minimalističkim pristupom glazbi i s live nastupom asocirali su me na The xx, ali autorski rukopis i nastup mi (zasad) nisu toliko zanimljivi kao kod The xx.
U prvom planu je vokal Lewis Wadea, koji je uistinu specifičan i upečatljiv, a dečko je mnoge u publici očarao svojom izvedbom. Jesse Ward je na basu i back vokalu, dok je Sean Walker zadužen za elektroničku podlogu i samplove te udaraljke (činele i drum pad).
Iako simpatični, mene nisu pretjerano oduševili nastupom. Spomenuti vokal je uistinu poseban, ali druga dvojica u bendu na koncertu kao da ništa ne donose, jer to lagano prebiranje po basu, činelama i drum padu mogli su semplirati kao i ostatak glazbe (npr. beat i klavijature koji nose cijele pjesme). Čak vokal ima pred sobom sintesajzer, ali je nešto malo svirao na prvoj pjesmi, a zatim se razmahao rukama uživjevši se u izvedbu. U polu sata dugom setu odsvirali su tih nekoliko izdanih singlova te jednu dosad neobjavljenu pjesmu. Zanimljiv nastup, trio ima potencijala, ali na daljnje sudove trebalo bi pričekati album.
No, što se tiče Darkside, oko njih dvojbi nema – najbolji koncert festivala, uz Haim i Neneh Cherry. Morali smo poprilično pričekati između njih i Movementa da se pripremi pozornica jer dvojac ima puno opreme, da bi se Nicolas Jaar i Dave Harrington u mraku popeli na stage i počeli svirati svoju fuziju elektronike i live instrumenata. Jaar pjeva, svira klavijature, te je zadužen za elektronsku podlogu, bas i beat. Harrington je na gitari, uz koju ima malu gomila distorzija i efekata s kojima gotovo da stvara wall of sound. Sam je Jaar jednom rekao da je kroz suradnju s Harringotonom i njegovim improvizacijama i solažama na gitari došao najbliže rock’n’rollu u svojoj karijeri.
Njihovu glazbu i koncertni nastup usporedio bih s jazzom, ali ne po sadržaju, nego po formi. Imaju okvire pjesama unutar kojih grade svaku pojedinu pjesmu, koje počinju tiho i sporo, da bi postepeno ubrzavali tempo, pojačali dinamiku, slagali polifoničnu zvučnu sliku u koju neprestano dodaju beat, bas, gitarske i klavirske dionice te sve nagomilavali korištenjem loopova, da bi u jednom trenutku sve rasplinuli i lagano odveli pjesmu u fade out. S druge strane, duo je izvrsno potkovan glazbenim obrazovanjem, posebice s one tehničke, inženjerske strane glazbe, te njihova izvedba nadilazi okvire popularne glazbe i doima se poput suvremene klasične/ozbiljne glazbe. Najbliže što ih žanrovski opisuju je ambijentalna i eksperimentalna glazba, a zar nije takvom smatrana glazba 20. stoljeća? Samo što upotrebom elektronike i njenim spojem s „živim“ instrumentima Darkside to smještaju u 21. stoljeće. Bio je užitak slušati ih u okruženju hvarske Venerande i ljetne noći, ali mislim da dojam njihove izvedbe ne bi bio umanjen ili drugačiji ni da ih slušam npr. sjedeći u dvorani Lisinski.
Cijeli nastup upotpunjen je odličnim light showom, kojem su očito posvetili mnogo pažnje. Rasvjeta je tako isprogramirana da neprestano prati tijek izvedbe i dodatno naglašava glazbu, djelujući time i na doživljaj publike. Komunikacija s publikom je bila minimalna, točnije jedna Jaarova rečenica nakon sat vremena koncerta: „Thank you, we’ve got one more song“. Publika je bila rasplesana tokom cijelom koncerta, ali i poprilično brbljava, što me osobno zasmetalo. Darkside često stiša glazbu i svirku do samog minimuma, a publika se baš tada raspriča, nemajući osjećaj da je i to dio izvedbe i doživljaja. Znam da se npr. to nije događalo na koncertima Yo La Tengo i Neutral Milk Hotel u Tvornici kulture, jer se i u takvim trenucima s najvećom pažnjom slušalo svaki odsvirani ton. No, ovoj publici je očito bilo bitnije da se raspleše, što se kasnije nastavilo uz DJ-e Daniel Wanga, Maurice Fultona i Storm Queen na Carpe Diem Beach, nego da uživa u bogatoj zvučnoj slici koju su Darkside sposobni tako magično stvoriti i epohalno izvesti.
Konačni dojam FOR festivala se ponovno vraća na razmišljanja nakon prvog dana festivala. FOR organizira izdavačka kuća Modular koja želi promovirati svoje izvođače te izvođače prijateljskih labela (poput DFA Records) intimnim koncertima i DJ setovima na izoliranom otoku, gdje na svakom koraku možete sresti Mark Ronsona te nekog od članova Klaxonsa ili Haim. Ali se istovremeno ponašaju kao turistička agencija koja mami bogate strance na godišnji odmor, ali im ne nudi uobičajene aranžmane za otok Hvar, već obogaćuje ponudu spomenutim intimnim koncertima mladih izvođača svjetske glazbene scene. I koja strana na kraju prevladava? Zašto promoviraju svoje mlade izvođače ako ograniče broj ljudi koji će ih gledati zbog cijene karte? Je li bitnija glazba, doživljaj koncerata i dobra zabava na dnevnim i noćnim partijima ili ekskluzivnost događaja za probranu i bogatu ekipu, i to dio njih koji se slučajno našao u tom trenutku na Hvaru, vidio u noći brodove koji idu na otočni party, ukrcao se na brod i iskeširao 500 kuna (po osobi) na ulazu za 2 sata plesanja uz nečiji DJ set.
