Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Izvedbene umjetnosti

“Hrvatska rapsodija” (HNK Zajc): Surova rapsodija realnosti svjetske sramote

26.09.2015. Anja NežićFoto: ww.hnk-zajc.hr

Prošlog je petka, 18. rujna, u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca održana već druga ovosezonska premijera. Riječ je o „Hrvatskoj rapsodiji“, predstavi redatelja Sebastijana Horvata i dramaturga Milana Markovića Matthisa, utemeljenoj na motivima istoimene lirske proze u dramskoj tehnici Miroslava Krleže.

Originalno je Krležino djelo nastalo u razdoblju moderne, a objavljeno je u sklopu njegove zbirke ratnih novela „Hrvatski bog Mars“. Premda se radi o lirskoj prozi, djelo je to nabijeno jakim emocijama, subliminalnim porukama i iznimnim ekspresionističkim utjecajem. Radnja prati razdoblje Prvog svjetskog rata prikazujući društvo izmučeno ratom. Naglasak nije stavljen na psihologizaciju pojedinaca, nego na kolektiv zatočen u vagonu trećega razreda željeznice. Riječka se kazališna verzija ne drži originalnoga teksta kao pijan plota, ali koristi njegove motive na dovoljno jasan, surov i ogoljen način. Svatko imalo upoznat s Krležinim radom prepoznat će u predstavi ono nešto krležijansko, ali i zaključiti kako ono o čemu je taj hrvatski genije pisao nije samo specifikum njegova vremena, već topos prisutan i u današnjem vremenu.

Uz preuzimanje motiva, predstava je od predloška preuzela i usmjerenost na kolektiv. U predstavi sudjeluje deset osoba svedenih na svoje „funkcije“: otac, majka, kći, sin, guvernanta, baka, sluga, odvjetnik, žena i muž. Svaki lik u predstavi nosi ime glumca ili glumice koji ga/je tumači, što je izuzetno zanimljiv dramaturški postupak brisanja granica iluzije i zbilje. Tim se pirandellovskim trikom zbunjuje i glumce, i likove koje ti glumci tumače, i publiku koja je primorana na veći intelektualni angažman. Ni u jednom trenutku Horvat i Marković Matthis nisu proniknuli dublje u psihologiju pojedinca, ali su svejedno uspjeli ocrtati kolektivnu psihologiju društva koje pokušava funkcionirati u nefunkcionalnoj današnjoj Europi. Napori toga društva nisu ništa manji od napora željezničkog kolektiva iz 1917., a unatoč stoljeću koje je prošlo, ni prilike nisu bitno promijenjene.

Foto: Hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

Na početku predstave zatičemo građanski salon, stari gramofon, impozantnu umjetninu u pozadini i desetero otmjene gospode u prvoklasnim kostimima (za što je zaslužna kostimografkinja Belinda Radulović), koja uživa u svojoj večeri pretresajući aktualne teme. Na pamet vam odmah pada jedna ideja – oni su naši Glembajevi. Oni pripadaju višim klasama, oni raspravljaju o Hrvatskom Geniju, oni su ti koji će ovo društvo odvesti u bolje sutra. Jesu li Glembajevi to uspjeli? Nisu. Hoće li ovi? Neće. Ljudi su to osuđeni na propast, katastrofu, neuspjeh. Nespremni suočiti se s vlastitim problemima, sagledati okvire vlastite tragedije, zbilja učiniti nešto od onoga o čemu velebno raspravljaju. Oni su personificirana Europa 21. stoljeća.

Tijekom te večere djeca (izvrsni Jelena Lopatić i Dean Krivačić) pokazuju neposluh i odbijaju jesti hranu koja im baš i nije fina pa im njihovi roditelji (Tanja Smoje i Dražen Mikulić) odluče pokazati jednu igru. Igrat će se da nemaju ništa. Majka i otac nemaju posla, nemaju dom, nemaju perspektive, nemaju ništa. Primorani su napustiti matično mjesto stanovanja i otići trbuhom za kruhom (ili trbuhom pred metkom) sa svojom djecom u nepoznato sutra. Njihova su djeca gladna, žedna, iscrpljena, bolesna, a imaju i određene fizičke defekte. U takvoj se ekstremnoj situaciji potkrade i kakva trzavica, ružna riječ, povišeni ton, izgubi se takt, ali nikada ne i nada. Otac nekako pribavi hranu, ali ta je hrana prljava, izvučena iz kontejnera, netko ju je odbacio jer mu nije bila dobra ili je jednostavno imao previše. Nije važno, obitelj sada konačno ima hranu koju mora podijeliti. Djeca tada, u potpuno animalnoj sceni nalik onim naturalističkim iz Zolina „Germinala“, bespogovorno i bez predaha jedu hranu s poda rukama. Dok oni trpaju u sebe, otac im objašnjava kako sada vide zašto moraju jesti za stolom i ne biti razmaženi jer postoje i oni koji nemaju ništa i ne mogu birati. Zamislite, postoje oni koji nemaju ništa jer su ni krivi ni dužni ostali bez svega. Jeste li ih vidjeli?

Ubrzo nastupa još jedna upečatljiva scena. Iz banalne se igre saznaje kako je slugina kćer bolesna i treba golemu svotu novaca (koju joj dakako neće omogućiti nadležni sustav) za liječenje kako bi preživjela. U tom trenutku naši moderni Glembajevi pokazuju svu svoju dobrotu, humanost, velikodušnost. Dat će plaće, naušnice, ušteđevine, sve. Sluga (Davor Jureško) i njegova obitelj to nisu zaslužili. Darežljiva obitelj i njihovi prijatelji ne traže zauzvrat apsolutno ništa osim da im njihov sluga izvede neku pjesmu. U tom trenutku doista očekujete čuti svašta, ali ne očekujete čuti Okus mentola Jelene Rozge. Čujete, naravno, Okus mentola Jelene Rozge. Tim se činom tako lijepo servira još jedna sitna apsurdnost ovoga društva. Svi čitamo Dostojevskog, slušamo Mozarta i divimo se Picassu za javnost, zar ne? Nakon pjesme kreće još veća apsurdnost. Sluga se u jednom trenutku umori i jednostavno ne može više pjevati i plesati, ali dobrotvorima nije bilo dosta zahvale. Pleši još, nezahvalniče. Sve su ti dali, a sad im tako vraćaš. Kako možeš?! Zvuči poznato, Europo? Bezuvjetno se pomaže unesrećenima sve dok se neki uvjeti iznenadno ne pojave, a kada se oni pojave, onda ih taj kojem se pomoglo mora ispuniti. Pod svaku cijenu, bez obzira na posljedice, moralnu upitnost ili nešto slično.

Foto: Press

Foto: www.hnk-zajc.hr

Dotiče se predstava i određenog natječaja za posao čistačice u riječkom KBC-u. Svatko od okupljenih iznosi ono što je pročitao u novinama. Navodno se prijavilo 150 ljudi, a traže se samo dvije osobe. Ma ne, pisalo je da se prijavilo 130 ljudi, od čega je nekoliko ljudi imalo čak i diplomu visokog obrazovanja, za svega jedno radno mjesto. Ma ne, u novinama je pisalo da se javilo 170 ljudi na tri radna mjesta. I tako unedogled. Govore o jednom natječaju i milijun manipulacija njime. Govore o medijskom kreiranju istine, našega mišljenja, kolektivne atmosfere bijesa, frustriranosti, rezigniranosti. Govore o tome da sve što piše nije nužno istina i ne treba biti nužno prihvaćeno kao zakon. Evolucija nam je dala mozgove kao svojevrsne filtere i generatore informacija i doista nije loše ponekad ih resetirati i voditi se njima. U diskursu zapošljavanja dotiče se predstava i intervjua za posao na kojemu komisija kandidate ismijava, ponižava te im jasno daje do znanja kako su oni niža klasa. Komisija koja je do jučer plakala kako su je svojevremeno ponižavali i omalovažavali. Isti ljudi. Oni koji su zaboravili tko su bili jučer u trenutku zanosa današnjicom i koji su zaboravili da i svojevrsno sutra postoji, a da je ono prokleto nepredvidivo.

Vjerujem da je svima dosad postalo jasno da predstava konstantno koketira s gorućom temom današnjice, globalnom izbjegličkom krizom, jednim od najvećih neuspjeha i tragedija suvremenog društva. Prilično se eksplicitno tematizira u razgovoru guvernante (Sabina Salamon) i djece kada svatko od njih iznosi svoje viđenje situacije, ali sve kulminira scenom brodoloma. Kolektiv je na brodu, ruši se svod, pada slika, otkriva se goli, surov, debeli, nepremostiv zid. Zid koji nije izgradila priroda, nego zid kojega je morao izgraditi čovjek. Riječ je o brutalno iskrenoj sceni koja, nažalost, nije plod bolesne fikcije, već je postala tužan dio svjetske svakodnevnice. Riječ je i o grupi bespomoćnih ljudi koja se susreće s proizvodom premoćne grupe ljudi koja je zaboravila kako je to biti čovjek. Riječ je o trenutku kad svi hrvatski geniji padaju u vodu i postaju apsolutno nevažni, smiješni i bespotrebni. O trenutku u kojem publika treba prepoznati da je to ono što se događa sada, ovdje i nama, a ne tamo nekom drugom, miljama daleko, jučer ili sutra. Riječ je i o tipičnom trenutku epskog teatra u kojem je važno o viđenom promisliti i s tim misaonim materijalom nešto doista i učiniti jer je to naša ljudska dužnost, da jednostavno budemo ljudi. Ionako je odavno poznato da lijepe riječi kupus ne maste.

Kraj je predstave najlakše opisati kao šok koji traje. Na sceni su istovremeno orgije, nasilje, bezglavost, ludilo, rasipništvo i neimaština. Kraj je apsolutni kaos. Sve je to nagoviješteno izvrsnim glazbenim uvodom koji neodoljivo podsjeća na djela Laibacha, a za koji je zaslužan Drago Ivanuša. Kaos na sceni jednak je kaosu u društvu, a kaos u društvu u glembajevskom svijetu nije nešto što je javno dok takvo ne mora biti. Za čas će desetero izgubljenih genija ponovno sjesti za stol i nastaviti s večerom. Jedino pitanje koje će tada ponovno biti važno jest: „Fino?“

Foto: Hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

„Hrvatska rapsodija“ vjerojatno je najaktualnija predstava koju sam u životu gledala. Premda rađena na motivima nekih drugih vremena, ona donosi glembajevštinu, apsurdnost i tragediju današnjice. Ona raspravlja o klasama, ali i naglašava da je klasa čovjek ozbiljno ugrožena, a možda i u nestajanju. Ima tu dijelova koji su možda mogli biti i izostavljeni i koji su više u funkciji digresija, nego logičnih sekvenci (primjerice dio sa zapošljavanjem), ali oni ne umanjuju činjenicu da je „Hrvatska rapsodija“ dobra predstava. Doprinijela je tome i scenografija za koju je bio zadužen Jürgen Kirner i dramatične izmjene svjetla i tame o kojima je brinuo Boris Blidar, kao i svi glumci i njihove zavidne glumačke izvedbe (uz ranije spomenute, u predstavi igraju još Biljana Torić, Alen Liverić, Marija Tadić i Jasmin Mekić). U trenutku kada se svijet doslovno raspada i ljudi zaboravljaju biti ljudi prema ljudima, umjetnost je ta koja to može detektirati i upriličiti kao zanimljivu predstavu. Ako nas kazalište neće provocirati, tjerati na razmišljanje i otvarati nam vidike, koja je uopće njegova uloga?

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari