Izvještaj – Wampire: Doza psihodelije, doza rocka, doza treša
Žedno Uho ima naviku dovoditi nove i zanimljive izvođače koji nisu nužno previše afirmirani, ali su kvalitetom iznad prosjeka, pa smo tako 8.12. u Močvari imali priliku vidjeti američki Wampire. Iza pomalo šašavog imena stoji bend iz Portlanda koji su osnovala dva prijatelja nakon što su dugo vremena bili dio elektronske klubske scene. Za sada su izdali dva albuma koji su čak dostupni za kupnju u formatu audiokazete (roze i kričavo zelene boje). Sam pogled na bend govori vam da se radi o velikim zafrkantima koji su jako opušteni u onome što rade, a pogled na merch definitivno potvrđuje tezu da su inspirirani raznim oblicima trasha (ne metala, stila) poput porno industrije 70-ih, hororaca B produkcije i LSD euforije u Americi.
Opušteni kakvi jesu, dečki su se popeli na pozornicu s minimalnim zakašnjenjem, a prije toga ste ih mogli vidjeti kako se opušteno šeću po dvorištu, razgovaraju s ljudima i lagano pijuckaju pivice. Ne mogu reći da je nešto posebno puno ljudi bilo u Močvari, ali nije bila baš zjapeće prazna kao na nekim koncertima. Odmah kako su se popeli na stage zasvirali su dvije lagane i melodične pop stvari koje su, zapravo, bile zaista dosadne. Sve to funkcionira što oni izvode na stageu, ali budući da se na nastupima uživo synth zaista slabo čuje, a i pjesme po formi ne nude previše uzbuđenja, ne mogu reći da me nešto posebno impresioniralo. Upravo taj synth mi nije bio jasan, na svim studijskim snimkama synth je zaista glavni akter, dodaje tu retro vibru, dok ga se na nastupu uživo jedva čuje. Da li je to krivica benda ili tonca, ne bih znao.
Baš zbog tišine tog syntha do izražaja su jako dolazile gitare koje su preuzele šefovsku palicu od studijskog syntha. U trenucima je bend bez ikakve sumnje zvučao iznimno impresivno, a ti trenuci su isključivo vezani za pjesme koje su žešće i up-tempo. Takve stvari Wampire luđački dobro praše po gitarama, bubnjar odlično gradira jačinu udaraca, a basist popunjava odličnim melodijama. Ti trenuci obasjavaju bend u nekom sasvim drugom svjetlu jer kad se raspištolje možete ih komotno staviti u neko drugo vrijeme i prostor uz hrpetini ljudi koji sing-alongaju svaku stvar.
Od svih stvari svakako najdojmljivija je bila The Hearse koju su svirali zadnju, prije bisa naravno. I inače smatram to njihovom najjačom stvari, a uživo funkcionira apsolutno savršeno i dojmljivo, posebice dio pjesme s pauzom, bio je to jedan od najboljih trenutaka cijelog koncerta. Pjesmom dominira odlična bas melodija što je slučaj s podosta stvari, tako da treba pohvaliti basista na odlično odrađenom poslu, uvijek diskretan, ali prisutan, jednostavan, ali zanimljiv. Čovjek je zakon. Giants je također bila odlično primljena jer su odmah krenuli opako brzo i žestoko u nju. Na bisu su nam izveli još jednu stvar (čiji se naziv ne mogu sjetiti), poprilično je odužili i pokazali svoje impresivne sposobnosti igranja sa psihodelijom i općenito instrumentalnim aspektom glazbe.
Wampire nije neviđeni koncertni spektakl, ali je to bend koji se sastoji od hrpe totalno chill ljudi koji se vole zabavljati i dijeliti svoju glazbu s publikom. Sama premisa benda je odlična, zanimljiva muzika koja korijene vuče u modernoj psihodeliji s besramnim retro prizvukom, tome dodate još dozu humora i ne može biti loše. Definitivno imaju na čemu raditi, npr. publika za vrijeme ovih laganijih stvari provjerava svoje mobitele i tipka po fejsu, što nikako ne valja, a onda kad krenu prašiti žešće stvari i ljudi koji nikad nisu čuli za njih komotno su se rasplesali. U sat i deset minuta pokazali su nam puno toga, ponešto osrednje, ali i hrpu zaista dojmljivih trenutaka. Bez ikakve sumnje kažem da kada bi oni odlučili malo požestiti ostale stvari i ostaviti se tog dosadnjikavog dreamy popa, dobili bismo bombu od benda.
