Izvještaj – Obake: Tužni nedostatak eksperimentalnosti
Zavod za eksperimentalni zvuk nam je sinoć u KSET doveo bend koji je underground svih undergrounda, Obake. Činjenica da je bend toliko ispod radara, a sastavljen je od nevjerojatno sposobnih glazbenika. Sam Obake je započeo Erraldo Bernocchi (Somma), a 2008. i vlastiti label Rare Noise Records baziran u Londonu. Od početka pa do danas bila je jedna promjena u bendu, a to je dolazak Colina Edwina (Porcupine Tree) što je sigurno imalo utjecaja broj ljudi koji su se u srijedu navečer zaputili u KSET poslušati nešto što je trebalo biti sasvim drugačije.
Upravo je u tome zamka, Obake zaista nije ništa posebno eksperimentalan, a i ako bismo ga uspjeli i strpati u neke od žanrovskih okvira, ni tamo nije baš preblistav. Par minuta nakon što su se popeli na binu, uz malu dozu humora o kašnjenju, počeli su prašiti svoj, budimo realni, poprilično nepoznati repertoar. Na prvu mi se činilo fascinantno da su se odlučili tako žestoko svirati odmah pri samom početku jer sam kroz preslušavanje ono malo materijala što ima na youtube-u nekako smatrao tu „metalnu“ komponentu njihovog zvuka ne toliko važnom, očekivao sam više nekakve post-rockerske melodije i repeticije, a dobio kombinaciju dooma i sludgea s tu i tamo ubačenim ambijentalnim dijelovima.
KSET je stvarno zjapio prazan i bilo je to pomalo tužno, gledati vrhunske glazbenike kako sviraju za zaista malu publiku, ali njima je izgleda bilo super. Po samoj definiciji benda (koju je dao Bernocchi) Obake bi trebao biti spoj drone i doom metala spojen s ambijentalnom elektronikom, noiseom i ponešto math-rocka, a ono što je sviralo na stageu je bilo više fokusirano na drone i doom, što je bilo zaista dosadno. Shvaćam definiciju ta dva žanra i da se tu ne može bogzna što posebno izvoditi, ali činjenica je da je gotovo svaka pjesma zvučala isto. Na prve dvije sam još uspio nekako zadržati onaj osjećaj uzbuđenja zbog valova buke koji su dopirali s pozornice, ali nakon nekog vremena to nestane jer sam imao osjećaj kao da slušam jednu te istu pjesmu iznova. No, one dvije stvari koje su izveli u maniri ambijentale spojene s metalom, to je već druga priča. Colin Edwin, iako baš i nije imao previše posla, pokazao nam je malo svoju raskoš igrajući se s looperom i tako napravio mali uvod za nastavak post-rockerske tematike, koja je naravno kulminirala metalom. Da je tako bio koncipiran cijeli koncert, siguran sam da bi bio puno zanimljiviji (iako su ljudi naravno morali brbljati u svakom trenutku gdje distorzija nije odvrnuta na trilijun).
Ne mogu reći da mi je žao što sam bio na koncertu, a ne mogu niti da sam baš presretan zbog njega. U nešto više od sat vremena Obake su bili dosada s nekim odličnim trenucima. Bubnjar im je stvarno životinja, čovjek osim što prokleto jako nabija (i to je znanost) ima vrlo zanimljive promjene ritmova, sve u svemu, lik je nevjerojatan. Colin Edwin je opušteno sviruckao bas (ne mogu reći da se nešto pretrgnuo), ali budući da je to on, bilo mi je dovoljno samo gledati majstora kako radi svoj posao. Bez obzira na sve mane, kojih je podosta, ti svijetli trenuci definitivno izvlače ovaj nastup da ne bi bio okarakteriziran kao loš. Hvala Zavodu za eksperimentalni zvuk što nam je omogućio da vidimo glazbenike svjetske klase u KSET-u, vjerujem da je to stvarno dobra inicijativa organizatora usprkos tome što je sam koncert bio ništa više nego povremeno zanimljiv.
