Istaknuto
17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

16.10.2018.

The Cure, bend koji je u 40 godina dostigao vrh i tu se utaborio, na vlastiti zahtjev nastupa na Exit festivalu.

Film

Indie Srijeda – Wish I Was Here: Hipsterski film koji pokazuje da i muškarci plaču, a da im brade služe da bi sakrili tragove suza

16.04.2014. Paula Bračko
Foto: www.facebook.com/WishIWasHereFilm

Foto: www.facebook.com/WishIWasHereFilm

Sanjiva hipsterska dramedija s praskavim zvukom The Shinsa u pozadini kao glavni soundtrack filma o melankoničnom glumcu kojeg izjeda nemogućnost suočavanja sa svakodnevnicom – zvuči poznato? Kad bi ostavili ovakav sinopsis, bilo bi gotovo nemoguće razaznati o kojem se filmskom djetetu Zacha Braffa radi – prvijencu Garden State ili nadolazećem Kickstarter projektu Wish I Was Here. Prošlo je točno deset godina od izlaska Braffovog debitantskog filma koji je napisao, režirao i odglumio. Garden State bio je nominiran i za glavnu nagradu žirija na Sundance filmskom festivalu 2004. godine, a soundtrack je osvojio nagradu Grammy. Osim toga, film je ostvario ogroman komercijalni uspjeh jer mu je zarada bila 14 puta veća od uloženog kapitala. Također, stekao je kult obožavatelja, ali i hordu neprijateljski raspoloženih kritičara. No sve to skupa služi samo kao jako solidan kamen temeljac za Wish I Was Here koji ovog ljeta dolazi u kinodvorane.

Braff se ponovno drži tematike koja mu je bliska i poznata te unosi autobiografske elemente. Radnja prati trideset-i-nešto-sitno-godišnjaka Aidana Blooma (glumi ga Braff), a riječ je o neuspješnom glumcu koji ne uspijeva financijski uzdržavati svoju obitelj. Uz to, Bloomov se otac, s kojim ionako nije u najboljim odnosima jer ne podržava njegovu karijeru, razboli i više nije u mogućnosti plaćati školarinu Bloomovoj djeci pa se on odluči da će ih osobno podučavati kod kuće. Pritom se napokon suočava s vlastitim problemima, nagomilanim emocijama i osobnim demonima koji ga izjedaju iznutra. Kroz nastojanje da vlastitu djecu poduči svemu važnome u životu, istovremeno pohađa ta ista predavanja i počinje slušati svoje savjete te otkrivati svoj puni potencijal.

U filmu glume Kate Hudson, Jim Parsons, Ashley Greene, Joey King, Donald Faison te nedavno preminuli James Avery kojemu je to bila zadnja uloga u životu. Kao i s prošlim filmom, Wish I Was Here predstavio se publici na Sundance filmskom festivalu, a djelomično je financiran kroz Kickstarter kampanju kojom je prikupljeno 2 milijuna dolara novčanih priloga. Prve kritike nekolicine novinara koji su vidjeli film uglavnom su pozitivne, ali Braffu se ponovno zamjera isto ono što je isplivalo na površinu i nakon Garden Statea. U oba filma gotovo je nemoguće povući paralelu jer su sličnosti naveliko očite, a ni sam Braff ih se nije trudio sakriti te je otvoreno progovorio na svaki komentar.

Foto: www.facebook.com/WishIWasHereFilm

Foto: www.facebook.com/WishIWasHereFilm

Optužbe da ideje krade iz komedija Woodyja Allena opravdao je izjavom da se samo ugleda na njega jer mu je veliki uzor kao glumcu i redatelju te da ga odavno navodi kao jednog od filmskih idola. Zamjera mu se što se ponovno radnja svodi samo na jednog lika i što priča protječe u njegovom imaginarnom putovanju k samootkrivenju i suočavanju s prolaznošću dok svi drugi likovi služe kao alat koji mu pomaže da dođe do svog cilja. U Garden Stateu je za glavni ženski lik uzeo entuzijastičnu i optimističnu Sam (Natalie Portman) koja je utjelovljenje stereotipnog arhetipa manic pixie dream girl. Termin je prvi puta iskoristio novinar Nathan Rabin da bi opisao lik Kirsten Dunst u filmu Elizabethtown koja je kao i Braffova epileptičarka s najpozitivnijim stavom prema životu, Sam, imala ulogu samo da pomogne glavnom muškom liku da postigne katarzu u svom depresivnom životu. Ali nije Sam jedina u filmu koja je u službi Braffova lika – čak i njegovi najbolji prijatelji iz djetinjstva te vlastiti otac ondje su da bi kroz njih protagonist otkrio svoje želje, snove i osjećaje.

Međutim, Braff je tim filmom u mnogočemu otvorio oči filmskoj publici. Nisu to bila neka neviđena nastojanja da se u filmsku tematiku unese prijelomna problematika ili pošalje poruka sa stavom. Riječ je naprosto o sjetnom filmu koji je na simpatičan, luckast i topao način te senzibilnom pozadinskom glazbom još jednom podsjetio mizoginijsko društvo da i muškarci proživljavaju dublje emotivne krize te da je u redu ako plaču ili sklupčani pored kamina promišljaju o krizi identiteta. Braff je želio pokazati da brada na muškarcima ne mora predstavljati izraz muškosti, već može biti ondje kako bi sakrila tragove suza koje im se slijevaju niz lice. Možda zvuči patetično i hipsterski, ali upravo je to glavni lajtmotiv Braffovih filmova.

Pa kad se sve skupa zbroji i oduzme, dođete do zaključka da je ipak moguće uživati u Garden Stateu i da će i Wish I Was Here možda biti jednako praskav, šljokičast, ispunjen mjehurićima sreće, tuge, pesimizma, nostalgije, depresije i euforije. Samo se potrudite dopustiti tim mjehurićima da vas zapljusnu kad Wish I Was Here dođe u kina.

(Visited 211 times, 1 visits today)

Komentari