Istaknuto
15.10.2018.

Dobre knjige uvijek su u modi. Svakog tjedna ćemo vam odabrati po tri nove knjige koje možete pronaći na policama domaćih knjižara, a uz malo sreće, neke od njih mogu biti vaše.

14.10.2018.

Priča o dvoje ljudi - kroz desetljeća - bez obzira na uspjeh ranijih izdanja, ostaje klasik koji uvijek može (p)ostati suvremen.

Intervju

Lana Blaće (Aplauz Teatar): 'Kada su snovi u pitanju ne smije se odustati'

14.12.2014. Petra Plivelić
Foto: Aplauz Teatar

Foto: Aplauz Teatar

Nakon uspješne premijere „Mjuzikla Orašar“ 30. studenog na zagrebačkoj kazališnoj sceni Aplauz Teatra, u bivšem kinu Mosor, razgovarali smo s nositeljima ovog projekta. Marko Juraga je autor teksta i scenografije te redatelj predstave, a Lana Blaće je autorica stihova i glazbe te ujedno i glavna glumica. Također, ovaj kreativni dvojac zaslužan je i za samo stvaranje Aplauz Teatra, privatnog kazališta osnovanog 2009. godine. Što je Marko rekao možete pročitati ovdje, a u sljedećim redovima otkrijte zašto se Lana odlučila pretvoriti balet u mjuzikl te kako je počela njena kazališna karijera.

Vi ste jedna od koautorica. Što vas je pobudilo na stvaranje „Mjuzikla Orašar“?

Ako vam je mama balerina, a tata pjevač, onda to izmiksaš u blenderu i dobiješ mene. Meni je mjuzikl jako draga forma. Jako je zahtjevna i jako je teška, a ja volim zahtjevne i teške stvari. A balet mi je najljepša umjetnost koja postoji, kojom se nisam mogla baviti. Odrasla sam uz sve to skupa i nekako sam sebi rekla – ajde, idem ono što jako volim pretvoriti u nešto što radim. Otuda je došla ideja da se neki balet prebaci u mjuzikl. Malo smo čačkali po baletima, pa smo shvatili da sve to znaju biti dosta teške i tragične priče. Nema baš puno vedrih baleta. Orašar je sigurno jedna priča koja je zanimljiva i djeci i odraslima. To je za široku publiku i činilo mi se da bi to bilo najspretnije prebaciti u mjuzikl.

Dali ste nam poruku da smijemo sanjati…

Ne, dala sam vam poruku da morate sanjati. Morate! Taj glagol „morate“ nije dobar, ali kada su snovi u pitanju onda definitivno ne treba odustati. Mi smo živi primjer da se sve može napraviti iz ničega, apsolutno sve.

Foto: Press/Matija Pekić

Foto: Press/Matija Pekić

Koliko se dugo bavite pjevanjem? Od malih nogu?

Pa, ne od malih nogu. U kazalištu Komedija radim sad već 12. godinu, prije toga bilo je nekakvih 6-7 godina pjevanja, ali nisam se namjeravala baviti kazalištem u svojoj ranijoj dobi. Skroz sam druge poslove radila, ali tako me put tamo odveo, u kazalište. Sve se to nekako posložilo da se nisam ni snašla, i ostala sam.

Kakav je osjećaj na kraju premijere? Jeste li zadovoljni prijemom publike?

Jesam, zadovoljna sam. Premijere su uvijek tako napete. Uvijek dolazi struka najviše, koja vas ocjenjuje i gleda svaku sitnicu, tako da je to uvijek najstresnije. Ali ono s čime sam najviše sretna je današnja pretpremijera, gdje je došlo jako puno djece koji su u dahu izdržali cijelu predstavu, oko čega smo malo bili u strahu, da dva čina neće možda biti malo previše za njih. Međutim, kada sam vidjela i djecu s posebnim potrebama i mlađu djecu od 3 do 5 godina da su još na kraju trčali za nama kroz dvoranu, to me oduševilo. Zato volim ovaj posao.

Preferirate li govorene dijelove ili pjevane?

Ja uvijek više volim pjevane dijelove, iako me u zadnje vrijeme sve više i više zanimaju dramski komadi. Ali kada je mjuzikl u pitanju, onda se pjeva. Onda je to najbitnije.

Hoće li se mjuzikl reprizirati i sljedeći Božić?

Svakako ga namjeravamo obnavljati svake godine, s obzirom na to da već imamo tako veliki projekt iznesen, a bilo je teško ovo iznijeti na vidjelo. Tako da, sada kada ga imamo, nećemo ga ugasiti tako skoro.

Jako ste se dobro snašli s tehničkim poteškoćama.

Da, Matku je bubica crkla. To se događa. Nije samo kod nas, događa se i u svim ostalim kazalištima. U tom trenutku moraš odlučiti je li bitnije obaviti nekakav mizanscen ili je bitnije da se čuje song. Ja sam u spornom trenutku odlučila da je bitnije što imamo jedan drugome za reći. Prišla sam njemu, on je pjevao na moju bubicu. Mislim da nam ljudi to nisu zamjerili.

Foto: Press/Matija Pekić

Foto: Press/Matija Pekić

Što mislite o prelasku granica Hrvatske s Orašarom?

Kada smo počeli pisati ovaj mjuzikl, nije nam padalo na pamet da mi pišemo glazbu, nego smo se povezali s jednim gospodinom iz Amerike koji je bio zainteresiran za taj posao. Počeli smo raditi i on nas je prisilio da prevedemo komad da bi shvatio o čemu se radi. Onda smo imali nekakvu G16 varijantu – ja ću prevesti songove, poslat ću mu ih i onda će on skladati. Međutim, tu je nastao veliki problem oko naglašavanja riječi. Amerikanci imaju naglasak na zadnji, a mi na prvi slog. On bi u melodiji napravio sve krive naglaske i zbog toga smo odustali od suradnje s njim. No, komad je preveden i svi songovi su prevedeni, tako da komad može ići van kad god zatreba.

Vi ste pisali stihove i glazbu. Koliko je to trajalo vremenski?

Jako je to teško za reći, jer Orašar ima jedno osam radnih verzija. Svaki put bi nešto napisali, odmah bi dodali ne, treba još doraditi ovo i ono… Kako smo mi kroz pet godina rasli, rastao je i komad. Tako da ne bih mogla reći koliko je točno vremenski trajalo da ovo nastane, jer je nastajalo u nastavcima, svako malo po nešto.

“Mjuzikl Orašar” igra još nekoliko puta u prosincu, a informacije o ulaznicama možete pronaći na web stranicama Aplauz Teatra. Pročitajte Ziherov osvrt “Mjuzikla Orašar” ovdje, kao i intervju s drugom polovicom stvaralačkog dvojca Aplauz Teatra, Markom Juragom.

(Visited 330 times, 1 visits today)

Komentari