Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Intervju

Ognjen Sviličić: Naši ljudi šute i trpe sve dok ne polude

25.01.2015. Kristina Vrdoljak
Foto: snapshot

Foto: snapshot

Sigurno ste se bar jednom susreli s frazom poljubiti vrata, a vrlo vjerojatno vam se i obistinila. Probajte poljubiti metalne rešetke preko pola Branimir centra. Dođe vam da potajce s Amazona naručite selfhelp literaturu “Kako organizirati vrijeme i prestati se sramotiti”. Kog ja lažem, osoba s lošim upravljanjem vremenom tu knjigu ne bi pročitala. Skinut ću neku aplikaciju. Na sreću (ili njihovu nesreću), uz mene su se našle još dvije kolegice novinarke koje su ondje došle samo minutu nakon početka premijere filma, a jedna je već bila u pregovorima s upravom kako baš i nije uredu da se vrata tako brzo spuštaju. Malo lakše dišete kad vidite da niste jedini sa sindromom kašnjenja. S druge strane, scena se odvila u Zagrebu. Kod sata se nalazimo samo zato da možemo odbrojavati koliko kasni onaj koga čekamo.

Film “Takva su pravila” traje tek nešto malo više od sat vremena, ali nisam mogla ne primijetiti da se u dvorani pojavila jedna vrlo intimna atmosfera. Čak se čulo pokoje šmrcanje nakon puštanja par suzica. No opet, bilo je kišno prijepodne – moglo je to biti i posljedica vlage.

I prije nego sam se snašla po izlasku iz dvorane, oko Sviličića se već stvorio krug ljudi s uperenim diktafonima. Vrlo brzo, krug se premjestio na novu osobu – Emira Hadžihafizbegovića. Moram priznati da su moja pitanja bile malo manje tehničke prirode nego pitanja nekih kolega pa ćete ostati zakinuti za crtice iz putovanja po festivalima. Iskoristila sam priliku da porazgovaram sa Sviličićem o nekim temama  koje su me mučile u filmu i kasnije sam raspravljala o njima u recenziji. Nakon što je odradio ranije spomenuti grupni intervju priključio se i Hadžihafizbegović s vrlo vrijednim utiskom.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

 Odabrali ste taj motiv institucija, a u isto vrijeme ste odabrali i dosta pasivnu obitelj tj. njihove reakcije. Mislite li da bi se ista poruka mogla prenijeti na način da ste možda odabrali neku drugu situaciju? Da je bunt bio protiv same institucije?

Sviličić: Ne, zato što mislim da točno ljudi koje sam odabrao imaju ono što je ustanovio i jedan rumunjski scenarista koji je gledao film (budući da smo mi iz slične situacije, imamo sličnu povijest – postkomunističku). On kaže da se „u zglobovima i u kostima tih ljudi osjeća komunizam.“  U mojim se likovima osjeća da oni nikada u životu nisu imali pravo glasa. Oni su uvijek pitali i uvijek su se ispričavali ako su napravili nešto po svome. Zato sam odabrao takve likove. Likove koji su podložni, koji su zapravo navikli šutiti i slušati druge. Kad im se dogodi da negdje trebaju dići svoj glas, oni to ne znaju. Zbog toga otac reagira na način na koji reagira (da ne radimo spoiler ljudima). Reakcija oca koja je vrlo energična je zapravo rezultat toga da on nikada u životu nije artikulirao svoje osjećaje i svoj bijes ni na koji drugi način – za to postoje udruge, za to postoje stranke, za to postoje takve stvari. Naši ljudi su isključeni od toga, naš čovjek šuti i i trpi sve dok ne poludi do kraja, takvi su ti ljudi.

To onda daje jednu notu specifičnosti i univerzalnost filmu? Kao nekakav Zeitgeist možda?

Sviličić: Pa da, mislim da da. Većina ljudi u Europi bi isto postupila. Jednom mi je netko rekao u Njemačkoj: „Ne,  u Njemačkoj, znate, mi imamo zakone!“, a ja sam odgovorio: „Da, ali recite mi – da se to dogodilo vozaču autobusa u Njemačkoj, bi li on imao odvjetnika kojeg bi mogao platiti da tuži tog klinca? Ima li on novaca za to?“ Znam koliko koštaju odvjetnici u Njemačkoj. Vidite, situacija je gotovo ista. Jednom sam čuo priču da je netko u Parizu čekao na hitnoj 12 sati. Tako da kad se usporedi, Europa je u sličnom loncu. Nije to ništa drugačije. Kod nas je samo malo ogoljenije.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Ivina mikropobuna – kada opsuje u bolnici i kaže „tako mi je lakše“ – na tragu je bunta i komedije koji se pojavljuju u filmu.

Sviličić: Još smiješnije je kad žena kaže „nemoj psovat“. Umjesto da pobiju sve tamo doktore, da polude na sve njih, oni su se koncentriraju na to da ne psuju. Nije to zato što se ne bune, nego je zato što su oni sjeli na mjesto koje je javno. Taj princip javnosti i to da mi nismo navikli koristiti javni prostor kao nešto na što imamo pravo, nego je nama javni prostor nešto što je uniforma, za što te mogu uhapsiti – u tome je ključ. On kaže malome: „Prebio te? Nemoj govorit’ to, reci da si pao da ne ispadnemo kriminalci“. Taj osjećaj da si ti kriminalac jer je tebe netko prebio, to je osjećaj iz komunizma jer čim dođe policija, zajebano je. Odmah te nešto zapisuju, pitaju…

Jeste li dobili reakcije iz nekog drugačijeg društva, možda od ljudi s moći njihovih privatno-javnih pozicija? U Hrvatskoj ili vani, na koji način gledaju na ovu situaciju s kojom smo u biti svaki dan upoznati?

Sviličić: U Hrvatskoj film tek ide. Jako me  zanima hoće li institucije reći: „Ne, to s nije tako dogodilo“ ili neće. A vani sam dobio reakcije nekih ljudi koji su osjetili da se nalaze u istoj situaciji što je bilo jako zanimljivo. Ali u Europi. Amerika i ostatak svijeta su malo drugačiji. Neke zemlje imaju nultu toleranciju na nasilje (većina zapadnih europskih zemalja), ali institucije također ne funcioniraju na isti način. Ali, s pozicije moći ne, dosad nisam imao reakcije.

Lik Maje je zapravo prvi koji pokazuje nekakve znakove pobune – ‘zašto se ovo dogodilo’, dok je vaš lik (Hadžihafizbegovićev) tu da ju nekako smiri i da drži kontorolu nad situacijom – ‘ma kako ona može znat da je prestao disat?’ (referenca na situaciju u kojoj obitelj zaprima poziv medicinske sestre). Na kraju je upravo taj vaš lik bio onaj ‘buntovan’ u ovom kontekstu.

Sviličić: Ona očigledno nema taj mehanizam u sebi, on je kompleksniji karakter. Žena u sebi nema osjećaj submisivnosti prema institucijama, njen osobni osjećaj je jači. Kod njega je glavni mode ponašanja to da je zatvoren u institucije, a kod nje je da je majka. I kad on razbije taj svoj mode i kad ostane samo otac, onda kao otac treba osvetu. U tom trenutku jedini izbor jest da ubije tog klinca, kao otac nema što drugo. Kao lik koji je podložen instituciji, on se cijelo vrijeme ispričava – pa nije tako, pa nije tako.., dok ne postane – to je to, ti to trebaš napraviti. Otac i majka zapravo prestanu razmišljati o institucijama, tako se likovi razvijaju.

Osjeća se ta bol u šutnji, naročito jer ne koristite muziku.

Sviličić: Nećete vjerovati – U Stockholmu smo dobili specijalno priznanje za muziku u filmu u kojem nema muzike. Dopao im se način na koji nema muzike, ondosno način na koji je izostavljena na mjestima gdje bi inače bila.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

U kulminaciji odnosa publike tj .gledatelja prema liku Matiću (ubojica) u sceni gdje on leži na podu krvav  – koju rekciju ste očekivali od publike? Je li tu trebalo u nekoj dozi čak doći do sažaljenja nad likom?

Sviličić: Ne, reakcija je bila igra s publikom. U tom trenutku ja želim da publika osjeti da bi ona ubila tog klinca. Ja želim da publika stvarno osjeti tu vrstu ogorčenja i da u sebi pronađe impuls nasilja da bi se istog trenutka osjetili krivom radi toga da su pomislili ubiti nekog tko je na podu krvav jer on (Ivo) to ne napravi. On to nema u sebi. I to je bila ta igra – ja sam htio da publika osjeti „pa daj ga udari više, završi s tim“. Amerikanci su mi zapravo najčešće rekli „da, ja bih ga ubio“. Oni su osvetoljubivi.

Hadžihafizbegović: Čovjek je vrlo zanimljivo biće.  Meni je najteži dan snimanja bio dan na patologiji. Pokušali smo tu scenu nekako relaksirati, da se nešto zezamo, međutim kad je kamera krenula, meni je nekoliko puta stajala knedla u grlu jer vam po defaultu misli odu prema vašoj djeci. Ja imam djecu te starosne dobi. Nisam bio siguran, poslije te scene na patalogiji kad sam tumarao ulicama Zagreba onako uznemiren, kako bi se u u nekoj hipotetičnoj varijanti ponio da mi je netko ukazao prstom na nekoga tko je iscipelario i ubio nevinog dječaka u Zagrebu.  S ratom je to drugačije. Bio sam svjedokom granate koja je 5. maja (ratna simbolika) na Titov rođendan pala u Tuzli i ubila 75 djece. U tom trenutku čovjek ne zna šta bi uradio. Naravno, sutra se smiri. I to je Ognjen sad super rekao – ja taj ključ bacim i vratim se kući i kažem živ je. To je biblijsko pitanje, pitanje osvete.

Sviličić: U tom trenutku postoji neka filozofija iza te scene. Ako taj ključ padne na dijete to je Stari zavjet. Ukoliko ga baci Novi je zavjet jer je to razlika između toga- starozavjetni Bog, odnosno starozavjetni ljudi nisu praštali – nego bi oko za oko. U Novom zavjetu je sasvim drugačija filozofija. On je oprostio, on je to našao u sebi. Ne da je oprostio, nego nema u sebi tu osvetu, nije on taj koji će suditi. To je sad lako pričati, ali iza toga je ta filozofija.

Komentari