Antisalon 2016: Bunt, sloboda i kvaliteta odbijenih
U četvrtak, 10. studenog, u galeriji Siva održan je Antisalon kao logična, buntovna reakcija mladih čiju su umjetnost odbile institucije, kustosi i oni čije se profesionalno mišljenje iznimno cijeni. Odbijeni su prkosno izložili svoje radove, u manje poznatoj galeriji, u alternativnoj, mračnoj atmosferi i, ponovit ću prilog, prkosno napisali Odbijeni na plakate. Međutim, ta je malena galerija u četvrtak privukla ogroman broj ljudi koji cijene umjetnost, ali ne cijene (njezine) granice. Pred njih su stavljeni radovi svakog umjetnika koji je osjetio potrebu za pokazivanjem onoga što je stvorio i koji je bio spreman dio sebe izložiti masi. Bez pravila, bez zadanih koncepata, potpuno anarhično, beskompromisno i – apsolutno zapanjujuće u svojoj slobodi.
Unutarnja previranja odbijenih
Osim borbe protiv pravila koja su im nametnuta, (a ta borba je mladima oduvijek privlačna) odbijeni su u četvrtak poslali još jednu poruku. Cijelo je otvorenje izložbe bilo u znaku još jedne borbe, one unutarnje. Izlagači su, dakle, željeli skrenuti pažnju javnosti na ono što se događa u umjetniku kada je njegovo djelo ocijenjeno kao nezadovoljavajuće i kada njegov trud jednostavno nije priznat. I koliko god pričali o ustanku protiv ovih cijenjenih čija je riječ uvijek završna, moramo pričati i o frustraciji koju njihova loša završna riječ izaziva u umjetnicima. Naročito kada se govori o mladim umjetnicima čiji se glas još nije čuo, čiji radovi još nisu zamijećeni i priznati. Naročito kada se govori o onima koji su više godina za redom odbijeni i koji se, konačno, i zapitaju jesu li dovoljno dobri u onome što vole. U to ime izveden je performans tijekom kojeg je autorica bušila balone i pričala upravo o unutrašnjim previranjima odbijenih, o stresu, boli, o ponovnim i ponovnim propitivanjima sebe kao umjetnika. To su strašna propitivanja, poručuje autorica, pa na balone piše „vjeruj u sebe“, „radi sa strašću“, „nema predaje“ i drugo. To su važne poruke, važno dizanje morala, važan podsjetnik za one koji su na pragu odustajanja i kojima treba poručiti da postoji način i da postoje odbijeni koji nikako ne bi trebali biti odbijeni.
Umjetnost kao puka potreba
Razgovarala sam s nekoliko izlagača koji su rado podijelili ideje i koncepte svojih radova. S obzirom na to da je zadana tema Salona, na koji su se prvotno prijavili, bio troškovnik i borba za egzistenciju umjetnika, radovima je dominirao ponovno isti dojam napetosti i nesigurnosti. Mladi umjetnici fokus su stavili, ne samo na borbu za preživljavanje onih koji se bave neprofitnim sektorom, nego i na čestu potrebu gubljenja vlastitog umjetničkog identiteta. Skrenuli su pažnju javnosti na trenutak u kojem se umjetnik prodaje, u kojem odustane od izvorne ideje i počinje raditi na ideji koja je popularna, dakle, na onoj koja će se bolje prodati.
Na jednom od prvih radova koje sam ugledala kada sam ušla u galeriju pisalo je „Umjetnost ne smije trpjeti zbog posla“, a ta rečenica sažima sve ideje i koncepte Antisalona. Njegova je autorica pedagoginja Ana Hercigonja Gutschy koja se samostalno bavi likovnim stvaranjem i pokušava poduzeti sve mjere kako joj umjetnost ne bi trpila zbog posla. Opisala mi je ideju, frustraciju nemogućnosti bavljenja isključivo umjetnošću, frustraciju oko zarađivanja, frustraciju oko stiske s vremenom kada se rade zapravo dva posla, ali unatoč svemu, Ana naglašava nešto bitnije. Njezin rad, koji stoji do spomenutoga, prikazuje gole noge u prostoru koji podsjeća na toalet ili kupaonu, i natpis „Umjetnost ne smije trpjeti“. Izbacila je „zbog posla“ – umjetnost ne smije trpjeti ni zbog čega jer je to potreba za koju umjetnica kaže da se ne razlikuje od drugih ljudskih fizioloških ili seksualnih potreba. Autorica zaključuje kako je to nagon kojega se ne može obuzdati i kako se umjetnik mora baviti svojom umjetnošću.
Svi smo muhe koje će Sartre zgnječiti
Izdvojila bih i rad Benedikte Vilenice, studentice Likovne akademije. Svoje djelo temelji na Sartreovom egzistencijalističkom romanu Mučnina, a i sam naslov je rečenica iz romana „Načinit ću joj tu uslugu da je zgnječim“. Benedikta kaže kako se tijekom promišljanja o troškovniku i općenitom opstanku mladih, sjetila rečenice iz romana kojom Sartre opisuje zašto je zgnječio i ubio mušicu, uvjeren kako joj čini uslugu jer joj skraćuje muke. Ubrzo je nastao rad s polijepljenim zgnječenim kukcima i mušicama, i provokativnim porukama o tome kako na mladima svijet ostaje, a kako autorica nema novca za model- koristi muhe. Umjetnica dodaje kako je promišljajući o egzistenciji i troškovima života, shvatila kako je ona ta muha koju će Sartre zgnječiti i kako smo, na koncu, svi muhe koje čekaju da ih netko – sistem ili novac ili nemogućnost bavljenja svojom strašću, zgnječi.
Sloboda, sloboda, sloboda
Na kraju, kafkijansku atmosferu straha od nepreživljavanja, od borbe za egzistenciju, bunt i frustraciju odbijenih u četvrtak je nadvladala sloboda, sloboda, i samo sloboda. Teško je ne biti dobar u onome što voliš, no umjetnici koji su izlagali na Antisalonu ne moraju strahovati za to. Ipak, završnu riječ nemaju cijenjeni i priznati, važni krugovi. Završnu riječ u svakoj umjetnosti ima publika koja se hrani umjetničkim djelima. U četvrtak je ta publika oduševljeno komentirala umjetnička djela odbijenih. I tako su odbijeni postali prihvaćeni od publike koja cijeni umjetnost, ali ne cijeni (njezine) granice.
