Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Glazba

Izvještaj – Bohren & der Club of Gore: Soundtrack špagetizacije promatrača u crnoj rupi

01.04.2014. Luka Sinković
www.facebook.com/bohrenofficial

www.facebook.com/bohrenofficial

Očekivao sam da će me ovaj koncert oduševiti, no nisam sanjao da ću iz dvorane izaći kao duhovno obnovljen čovjek. Teško je s ovakvim riječima početi izvještaj, zapravo si natovarite mnogo objašnjavanja na pleća, no pokušat ću vam prikazati ono što sam ja doživio.

Glazba benda je prvenstveno tiha, i to vrlo tiha. Pritom mislim i na učestalost proizvodnje tonova i melodije. Glazba kao da je i razrijeđena i usporena naspram onome kako glazbu danas shvaćamo. To je dakle bio i razlog tome da se na koncertu sjedilo, da bi bilo moguće glazbu slušati u potpunoj tišini, a upravo to je nedostajalo većini akustičnih koncerata u Zagrebu, uz iznimku nedavnog koncerta Scotta Kellya u Močvari.

Ono što je fascinantno jest kako je koncert u takvom potpuno tihom okruženju jasniji i snažniji. Čistoća zvuka koji je zavladao prostorijom bila je neopisiva. Nažalost, prevrtanje pivskih boca tu i tamo narušilo je atmosferu, no isto se moglo i očekivati. Ono što je nedopustivo jest da je pred kraj koncerta gotovo jednu cijelu izvedbu pokvario šanker koji je ili praznim bocama demonstrativno popunjavao gajbe ili pak punim bocama popunjavao frižider. Isto se čulo na kraj dvorane, stoga smatram da je bilo potpuno neprikladno.

foto: Nikola Pavlec

foto: Nikola Pavlec

Gospoda iz Bohrena odlično su izveli kompletan koncert, a usput i uspostavili odličan kontakt s publikom, što je za koncerte ovakvog tipa zaista pohvalno. Bilo je teško raspoznati tko se od četvorice obratio publici jer su gospoda svirala u dvorani doslovno napunjenoj koncertnom maglom, dok su jedino osvjetljenje davale malene stojeće svjetiljke koju je svaki član imao doslovno iznad glave. Osvjetljenje je dakle bilo jako skromno, ali je pridonosilo vrlo ugodnoj, no pomalo sablasnoj atmosferi.

Takva je i glazba, pomalo uznemirujuća, no dovoljno divna da je prihvatite kao vrlo ugodnu. Početak koncerta obilježio je i početak novog albuma „Piano Nights“, čije su pjesme vrlo tihe, a na neki način i disonantne, bez nekih repetitivnih dijelova kojima se diči ostatak opusa benda. Pjesmama poput Im Rauch i Bei Rosarotem Licht falilo je katarze, falio im je onaj dio po kojem bi čovjek zapamtio tu pojedinu stvar, no kako je koncert odmicao stvari su se s vremenom poboljšavale. Kako je efekt sjedenja kulminirao, kako su se smirivali otkucaji srca, kako se disanje sinkroniziralo, te kada su se mišići opustili i kada ste se našli u udobnom položaju slušajući samo glazbu, čiji je vizualni dio bio uopće nebitan jer je bilo gotovo nemoguće vidjeti bilokakve pokrete na pozornici, tek tada ste mogli shvatiti istinsku ljepotu izvedbe, tek tada ste mogli ući u onu divnu mantru meditacije povezane s repeticijom glazbe. Saksofon je znao preuzeti inicijativu na polovici pjesme pa ju je isto tako odveo u neku kompletno drugu dimenziju iz koje se bilo vrlo teško vratiti kako bi se izvedbu adekvatno pozdravilo aplauzom na njenom samom kraju. Nije bilo ni potrebe za time jer vrijeme koje bi bilo potrebno da se tijelo ponovno umiri do tog nivoa da adekvatno uđe u percipiranje nove skladbe jednostavno je bilo predragocjeno potratiti na aplauz.

Glazbu bih opisao kao uspavanku prokletih (iako bi izraz puno bolje zvučao na engleskom), jer je dovoljno uznemirujuća i neopisivo divna. Zamislih je kao nešto uz što bi vrag, kada bi postojao, lijegao u postelju. Kada bi to bilo točno, uspjeli bi shvatiti i njegovu romantičnu i sanjarsku stranu. Bohren & der Club of Gore mogao bi svirati soundtrack špagetizacije promatrača u crnoj rupi. Beskonačne, ali divne agonije.

Publika se, stavimo li je u kontekst velikog koncerta (jer ovo je za ambient jazz koncert bio vrlo velik broj okupljenih), ponašala relativno pristojno, uz pokoji suvišan urlik između pjesama. Oduševljenje publikom gospoda iz benda nisu mogli sakriti, pa je tako jedan od njih konstatirao kako su oni zapravo „kul likovi“ i da drže svoje emocije pod kontrolom, ali da se morao zahvaliti prisutnima što su se okupili u ovakvom broju kako bi čuli njihovu glazbu, te prije zadnje pjesme najavio produžetak koncerta od 2-3 dodatne stvari, što su prisutni, dakako, pozdravili aplauzom i pokojim urlikom.

Svima koje je neimpresioniranost audio materijalom benda spriječila u dolasku na koncert poručio bih da su se poprilično prevarili, jer uživo ova glazba postaje daleko efektnija. Lisinski ovaj tip jazza neće vidjeti nikada, a sumnjam da će i ostali koncertni prostori, ako se ovaj kvartet u bližoj budućnosti ne odluči vratiti u Hrvatsku.

(Visited 116 times, 1 visits today)

Komentari