Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Glazba

Izvještaj – Devin Townsend + Between The Buried And Me: Metal simfonija budućnosti

13.02.2017. Luka Sinković
Foto: Martina Trbuščić / Ziher.hr

Nemam neki slikoviti uvod jer će se glavna rasprava odvijati u sredini teksta. Tako da bih ovdje odmah prešao na ono bitno. Leprous je počeo već oko 20:30 što mi vremenski nije baš odgovaralo. Iako se radi o genijalnom bendu, nisam previše žalio za time što ih nisam pogledao jer sam ih već jednom vidio uživo – na Metaldays festivalu 2013. Nastup na otvorenom pod popodnevnim suncem i nije situacija za objektivnu procjenu, no neki drugi aspekti nastupa me nisu oduševili, tako da sam bend koji inače volim studijski, u ovom slučaju odlučio propustiti.

Dobar nastup vs loš zvuk

Nastup koji sam dugo vremena željno iščekivao, onaj američkog progresivnog metal benda Between The Buried And Me (kasnije u tekstu BTBAM), nije me ostavio bez teksta, no pripisao bih to pomalo nerealnim, visokim očekivanjima. Setlista je bila zakinuta za nekoliko osobnih favorita kao što su Sun Of Nothing ili recimo Silent Flight Parliament, no bend je dao pristojan presjek zadnja tri albuma, otvorivši nastup s odličnom Fosil Genera. Najviše je bio zastupljen „Coma Ecliptic“ album, no to je i bilo za očekivati.

Ono što mi je malo pokvarilo nastup bio je loš zvuk. Smatram da bi se i predgrupama zvuk trebao dovesti na razinu headlinera, no to nikad nije slučaj. Devin je kasnije imao prekrasan zvuk, dok se BTBAM pomalo gušio svojom kompleksnošću. Ponajviše je glavna gitara nadglasavala klavijature, no budući da je njen zvuk vrlo bitan to i nije toliko loše, loše je što cjelokupan zvuk benda djeluje nepovezano. Čisti vokal je bio dobar, a „nečisti“ klasično vrlo loš. To je ujedno i najveća manjkavost ovog odličnog benda. Znao sam se uhvatiti kako jedva čekam da počnu dijelovi s čistim vokalom, što baš i ne želite u pjesmi koja ima samo dvije minute takvog materijala a sveukupno traje 10 minuta.

Foto: Martina Trbuščić / Ziher.hr

Sve u svemu, dobar nastup, no gledano više onako, fanovski. Budući da nisam pratio rad benda do tog detalja da bih gledao njihove live DVD-ove, bivši kolega s portala, Bruno Čavara, dao je i osvrt kako više ne izgledaju kao bend, da je ovo bilo na silu odsvirano. Pošto ih je gledao barem još jednom, vjerujem da ima više materijala za usporedbu. Posebno sam uživao u Lay Your Ghosts To Rest pošto najviše emocija vežem uz „Parallax II“ album.

U potrazi za progresivom

Devin Townsend Project je priča za sebe. Vedar i uvijek dobro raspoložen Kanađanin došao je predstaviti odličan prošlogodišnji „Transcendence“. Zadnji je put ovdje bio 2012. kao predgrupa Fear Factory s albumom „Epicloud“, no ja sam ga uhvatio godinu kasnije na Brutal Assault festivalu. Za razliku od nastupa BTBAM, Devinov je od početka bio na razini više. Od zvuka i atmosfere pa do reakcije publike. Dosta opsežna i pomno složena setlista provela je prisutne kroz noviji opus Devina Townsenda ( The Devin Townsend Band, Devin Townsend Project).

Budući da je ovo bila prog večer, borio sam se s time da nađem što je točno progresivno u njegovoj glazbi. Gitarske dionice to zasigurno nisu, dok u glazbi prethodnog benda upravo one iskaču kao glavni progresivni element. No, Devin posjeduje jedan drugi element progresive. Stvar je u tome što je ono što on radi progresivno za metal žanr općenito. Sam nastup i komunikacija s publikom su na neki način progresivni. Čovjek koji se smatra nepobitnim članom metal zajednice istovremeno ju svojom satirom i retorikom općenito i sprda i veliča. Nazovimo taj element metaprogresivom, budući da se ne odnosi na glazbu direktno.

Foto: Martina Trbuščić / Ziher.hr

Atmosferični odgovor progresivnom metalu

Glazbeni dio progresive možda je još i malo kompleksniji za shvatiti. Uz odličnog bubnjara, basista i gitarista koji ga prate, nema tu nekih pretjerano tehnički kompleksnih dijelova. Devinova glazba dolazi iz žanrovskog okruženja koje se poslužilo estetikom heavy i prog metala (primjerice Dream Theater), a karijeru je započeo kao vokal na albumu Stevea Vaija. Mogli bismo reći da je ono što Devin svira nekakav atmosferični odgovor progresivnom metalu.

U malo ekstremnijim i mračnijim oblicima metala gubi se prefiks prog te budući da se zazire od pretjeranog tehniciranja (izuzmimo tekk death metal) takvi pokušaji obično oslovljavani eksperimentalnima ili im se dodaje prefiks post. Devinu fali scenskih sličnomišljenika kako bi dobio vlastitu glazbenu etiketu, do toga ćemo ga morati svrstavati u nekoliko navedenih glazbenih koševa, a nećemo pogriješiti ako dodamo i žanr comedy. Naposljetku, progresivna je i Devinova sklonost prema futurizmu i SF-u, no to sve spada u već spomenutu nasljednu prog metal estetiku.

Laugh, love, live, learn

U duhu komedije, na sredini nastupa, Devin se spustio na koljena i poljubio ćelavu glavu u publici, objašnjavajući kako si nije mogao pomoći (i sam je ćelav). Također, najavljujući jednu „metal“ pjesmu uzima najveću flying V gitaru koju sam vidio kako bi mogao izvesti toliko metal pjesmu. Iako bi ova diskusija mogla navesti na zaključak da je Devinova glazba smiješna, to nikako nije slučaj. Devin je prekrasna osoba koja svojom glazbom promiče one bitne životne vrijednosti (Laugh, love, live, learn – stih iz pjesme Grace) i ne skriva se iza metal žanru urođenih tematika već je bliži hipijevskoj retorici. Tu bih mogao stati i samo ga nazvati Isusom iz budućnosti, no ne bih želio promicati ikone organizirane religije koje generalno štete razvoju društva. Najočitiji primjer je i naša država.

Foto: Martina Trbuščić / Ziher.hr

Na kraju nastupa Devin se obratio publici konstatirajući da će se vratiti za dvije minute, a da se mi pretvaramo kao da neće. Vratio se potom s akustičnom gitarom i odsvirao dvije prekrasne ljubavne pjesme (Deadhead, Ih-Ah!) te završio nastup s Higher nakon čega je ostao pet minuta u lijevom kutu pozornice stišćući ruke svima koji su došli do njega. Možda je to zato što je iz Kanade.

Nije bitno zovete li ovo komedijom, post-symphonic metalom, progresivnim metalom, stadionskim metalom ili bilo kojim drugim nazivom, ako ste bili na koncertu jučer, iz dvorane ste izašli kao malo bolja osoba, ne zato što to niste bili prije, nego ste se prisjetili da jeste.


Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari