Metaldays – Četvrti dan: Autodestruktivni Niklas i Vikinzi

Prognoza nas je dan ranije poprilično razočarala; nije bilo predviđenog sunca do kraja tjedna. No, kako to biva, poslije kiše ono ipak dolazi, pa smo tako nakon povećih pljuskova u srijedu, dan kasnije imali više nego zadovoljavajuće vrijeme.

Prvi bend koji se gledalo otvarao je dan na glavnoj pozornici. Bili su to naši Varaždinci Cold Snap. Vrlo nezahvalan termin po vrlo nezahvalnom vremenu. Sunce je doslovno ubijalo, pa je razumljivo zašto se u dva sata popodne ispred pozornice okupio zabrinjavajuće mali broj ljudi. Vrlo mi je žao zbog toga, jer dečki su priredili možda najbolji koncert koji smo gledali taj dan. Energija koju troše jednaka je svira li se koncert za 15 ili tisuću ljudi. Bio sam oduševljen upravo zbog toga jer sam ih gledao nebrojeno puta, ali izgleda da nam je svima trebalo da shvatimo kako su u tom procesu izrasli u veliki bend. Kako izgleda, novi album obiluje odličnim trenucima. Bubanj je žešći, bilo je trenutaka s duplom pedalom; gitare su u nekim momentima prilično agresivne, a njihov trenutni zvuk se bazira na nešto aktualnijoj metal glazbi. Janov vokal je jednostavno odličan. Dosta posla obavljaju efekti, ali sve otpjevano je veoma čisto, s novim granicama do kojih pušta vokal. Tvrdim da su trebali dobiti puno bolji termin, a tada bi definitivno napravili jedan od boljih koncerata na festivalu, jer se radi o glazbi koja dobiva odličnu reakciju publike.

Raspored za gledanje koncerata je bio prilično gust, pa smo se nakon samo jednog koncerta ponovno vraćali do glavne pozornice gdje je počinjao islandski Solstafir. Pisao sam o nastupu benda s prošlogodišnjeg Brutal Assaulta i mislim da sam tada napisao isto, ali napisat ću i sada: Bend je trebao svirati mnogo kasnije. Njihove 15-minutne balade savršeno bi se uklopile u termin poslije ponoći, jer po ovom suncu to jednostavno nije bilo tako efektno. Odsvirali su oko četiri pjesme, ali zabilježene su one koje su zatvorile koncert; Fjara i Goddess Of The Ages.

U 18 sati počinjao je norveški avangardno-progresivni bend Leprous. Zanimljivo je što je odmah poslije njih, bez ikakvih preinaka na pozornici, nastupao Ihsahn, nekadašnji vokal Emperora. Naime, cijeli bend prati Ihsahna gdje god svirao, što je vrlo rijetko viđen oblik suradnje. Vjerujem da je financijski isplativ, no ima i nekih svojih mana, ali koncentrirajmo se prvo na nastup benda. Koncert sam svrstao u jedno od razočaranja festivala. Cijeli bend svojom pojavom djeluje dosta čudno; košuljice, kravate i „lajbeki“ doista nisu nužne odjevne kombinacije za paklene vrućine koje ih čekaju na festivalima u relativno ranim terminima. Nadalje, zvuk je prilično dobar, vokal iznenađujuće čvrst, ali nečeg je u tom nastupu definitivno falilo. Bend (osim vokala) djeluje nezainteresirano, sviraju se “čudne” pjesme koje imaju popriličan broj repeticija, bez nekih zabavnih dijelova. Jako loš festivalski izbor pjesama. Nije mi jasno kako nije odsvirana Mb. Indifferentia, jedna od boljih pjesama koje sam čuo u zadnje vrijeme. Kažem vam, vrlo zbunjujući nastup.

Ihsahn se nakon Leprousovih pola sata samo „prištekao“ i počeo s prvom stvari naslovljenom On The Shores, te nastavio s Arrival. Ovo je koncert kojem sam se jako veselio, no čovjeka nisam mogao ozbiljno shvatiti nakon prilično mlake i dosadne predstave Leprousa. Ihshanov vokal je odličan, glazba odsvirana u redu, makar mislim da je sposobnost benda utjecala na Ihshanov izbor pjesama. Ono zbog čega sam skoro zaplakao jest snimljeni „sample“ saksofon. Kada malo promislite, nikako se ne isplati imati saksofonista za nekoliko pjesama, ali definitivno bi bilo pokazatelj koliko ozbiljno se pristupa glazbi. Mlako, na momente odlično, pa opet monotono, no ne zabavno monotono. Od Ihsahna se definitivno očekivalo, mnogo više. Dođe mi da zaplačem kada se sjetim da je u to vrijeme na drugoj pozornici svirao Anaal Nathrakh.

Dan je nudio možda najzanimljivije događaje do sad, u osam smo već žurili natrag na glavni stage s četiri koncerta „na plećima“ jer počinjao je Annihilator, legendarni kanadski thrash metal bend. Ekipa me definitivno oduševila. Dobro raspoloženi Kanađani bili su nešto malo drugačije od enormne količine black metala i drugih ozbiljnijih metal podžanrova. Vidio sam kako uživaju u glazbi koju u tom trenutku stvaraju, pa sam se i ja osjećao slično. Od pjesama sam zabilježio King Of The Kill i zadnju Alison Hell koja ima vrlo zabavnih momenata.

Prvi susret dana sa sporednom pozornicom omogućio nam je koncert norveških Viking/black metal legendi Enslaved. Iako sam fan žanra, nikada bendu nisam posvetio zasluženu pažnju, a ovaj koncert pokazao mi je koliko sam bio u krivu. Jako dobar zvuk i prisutnost noći stvorili su savršeni ugođaj za navedeni tip muzike. Iako je bend davno natezao prema vikinškom zvuku metala, sada je od toga ostala samo nekakva folk-filozofija, dok se u glazbi taj element skoro pa potpuno utišao. Jedan od najljepših atmosferičnih koncerata koje sam slušao. Pola koncerta proveo sam zatvorenih očiju jednostavno slušajući glazbu, rekao bih kako je to možda najbolji način za doživjeti isti, jer onaj vizualni dio bi vam može samo smetati pri doživljaju glazbe. Slušali smo Thoughts Like Hammers, Convoys Of Nothingness, Roots Of The Mountain te As Fire Swept The Earth.

U pauzi između Enslaveda i Shininga našlo se vremena da se pogleda dio koncerta Iced Eartha na glavnom stageu. Gledali smo odličan nastup s odličnim zvukom. Jedna od pjesama koja me impresionirala bila je I Died For You, na kojoj se bendu na vokalu pridružio dječak duge kose, (vjerojatno sin vokala?). Prisutni su bili razočarani ne-sviranjem pjesme Melancholy, ali je bend zato odradio dva bisa; na prvom svirajući tri pjesme, dok su se na drugi vratili samo nakloniti, ali izgleda da su zbog upornosti publike odsvirali još My Own Savior.

Ono što sam cijeli dan čekao sasvim slučajno je bio zadnji koncert dana (moj osmi).  Na drugoj pozornici počinjao je Shining. Znao sam da će to biti koncert dvojakih osjećaja i da ću oko cijelog iskustva biti emocionalno podijeljen, ali nisam imao pojma koliko. Vokal benda, Niklas Kvarforth malo je bolesna osoba, znao sam za njegovo samoozljeđivanje i auto-destrukciju na stageu, ali nisam znao da je općenito odvratna osoba. Oduvijek me fasciniralo do kojih granica može otići ljudski mozak u tom smjeru da uživa u samoozljeđivanju te sam htio sam vidjeti kako taj čovjek funkcionira, pjeva i egzistira na pozornici dok radi to što radi. Nije bilo ništa velebno, izgledalo je kao da ima nekoliko posjekotina na ruci, napravljenih neprimjetno u toku koncerta, no zabrinjavajuće je ono što Niklas u procesu priča i kako izgleda. Tetura uokolo psujući i pljujući u smjeru fotografa i publike. Između pjesama poručuje svima nek se jebu, hvali si gitariste, pljuje po svima, pa još malo hvali ono što radi. Jedina simpatična nepodopština se dogodila nakon što je navukao publiku da povicima odgovori kako ne voli pop glazbu, pa je na to odgovorio da je sljedeća pjesma obrada švedskog pop benda.

Zažmirite li na to da glazba na pozornici dolazi od osobe koju želite nokautirati i od ljudi koji to podnašaju, možete čuti nešto sasvim divno. Glazba se odmaknula od onog klasičnog black metal zvuka, te izgleda kako se u Shiningu malo više počelo slušati Led Zeppelin, Pink Floyd, ali i Doorse. Gitare su neopisivo čiste, instantno ulaze u uho, nemaju više prljavo distorzirani zvuk. Možda ovaj hippie influence donese i malo ljubavi Niklasu.