Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Glazba

Izvještaj – Laura Stevenson: Početak jednog divnog prijateljstva

16.05.2016. Valentina SertićFoto: Valentina Sertić/Ziher.hr

“Želim se vratiti.” Tim se riječima na kraju koncerta Laura Stevenson obratila društvu koje se upravo zbog nje na kraju tjedna okupilo u Tvornici kulture. Naravno, izgovorila ih je na engleskom te se još nekoliko puta ispričala što ne zna više hrvatskih riječi. To samo po sebi ne bi zvučalo toliko čarobno da Laura nije takva. Opisala je Hrvatsku kao zemlju divnih ljudi i prijatnog mesa. Oduševljenje je bilo obostrano; zagrebačka publika je od samoga početka navijala za Lauru, a na kraju koncerta svi su se htjeli družiti s njom.

Kada je Laura sa svojim pratećim bendom započela koncert, iznenadio me njihov snažan i čist zvuk. Žestina ritam sekcije, fantastične Samanthe Niss i Mikea Campbella, gutala je Laurin glas. Tek nakon nekog vremena pomislila sam da je vjerojatno nikada nisam slušala dovoljno glasno – glazba je bila njezin produžetak, čak je i njezina gitara, u paru s onom Petera Naddea, povremeno zvučala kao vrisak. Laura pjeva iz petnih žila, doslovno. Ona pjeva o tjeskobnim prostorima, mračnim atmosferama, prolaznosti lijepoga i sebi, a to čini tako da dopušta da je svi ti prostori i atmosfere prožmu pa ih onda u grču izbacuje u publiku koja uživa u njezinoj jednostavnosti i iskrenosti. Vjerujem da su sve djevojke i mladići u Tvornici bili zadivljeni kada je nakon energičnih Torch Song, Runner i Claustrophobe, Laura odlučila pjesmu L-Dopa izvesti na njoj manje zabavan način – tiše. Ovdje je zajedništvo između publike i Laure postalo stvarno i zaredalo se nekoliko vrhunskih pjesama s njezinog zadnjeg albuma “Cocksure” te polu-obrada antologijske Alex Chilton od The Replacementsa. Vrhunac koncerta za mene je bila pjesma Jellyfish koja opisuje paradoks Laure Stevenson. Opisuje ju kao pjesmu o lošem raspoloženju, dok je istovremeno izvodi tako da je nakon nje nemoguće biti loše raspoložen. Njezina katarza nama je zadovoljstvo; zbog njega smo i ustali s kauča u nedjelju. Za vrijeme koncerta shvatila sam zašto mi se toliko sviđa djevojka koju sam upoznala tražeći novi stan; jako me podsjetila na Lauru.

Osim publike za nju je navijao i njezin prateći bend. Većinu koncerta imala sam dojam da smo svi jednako očarani meduzom koja stoji iza mikrofona. Za vrijeme pjesme The Move, kao da su shvatili da ih Laura više ne treba i da ovi ispod pozornice dobro odrađuju svoj posao, troje je glazbenika ležerno nestalo s pozornice da bi se vratili tek na bisu, pjesmi punoj Laure, Beets Untitled s njezina prvijenca “A Record”. Stih te pjesme kaže “I am full of terrible things, but if you love the terrible, then please be near to me.” Ona je rekla da se želi vratiti, a ekipa jedva čeka da opet uživa u njezinom užasu. I, da ne zaboravim Laurinu najdražu hrvatsku riječ: Hvala. Ovako se započinju prijateljstva.

Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari