novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj (Rade Šerbedžija u Zajcu): Šerbedžijevsko opajanje vinom, poezijom i umjetnosti

Foto: http://hnk-zajc.hr/
Vrijeme čitanja: 4 minute

Ako je ikako uopće moguće doživjeti pravi sinestezijski doživljaj, jučerašnji je koncert Rade Šerbedžije i njegova Zapadnog kolodvora u prepunom riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca bio prava prilika za to. Čarolija je trajala dva i pol pomno isplanirana i gotovo bez greške izrežirana sata, a onda nas je Rade doslovno potjerao iz kazališta da nam ne bi slučajno pobjegli zadnji gradski autobusi. Bio je to hommage nostalgiji, nekim prošlim vremenima, Radinim brojnim još uvijek živućim prijateljima, ali i onima koji više nisu s nama, vrhunsko slavlje umjetnosti, glazbe, poezije, kulture i, prvenstveno, života.

Ne može svatko doći na pozornicu i započeti priču recitirajući Tina Ujevića. Rade može i treba jer je rijetko rijedak boem na tragu barda Ujevića koji kada govori stihove Pobratimstva lica u svemiru doista uvjerava da ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. Gospodin čovjek, sa šeširom, sakoom i kravatom, sjeo je Rade kraj stola na kojem je bila samo boca vina i jedna čaša na stalku i započeo svoju inventuru života. Na pozornici je cijelo vrijeme bio njegov bend, Zapadni kolodvor, a bili su i njegovi studenti, polaznici Studija za glumu i medije u Rijeci koje, kako je sam rekao, uvijek poziva na koncerte, ali za ovaj ih je posebno zamolio da dođu jer ipak u Rijeci ima malu tremu. Smješteni s lijeve i desne strane pozornice malo su zaklanjali pogled publici pa smo tako svi mi malo rubnije smješteni imali problema s gledanjem video isječaka koji su se vrtjeli na platnu u pozadini Zapadnog kolodvora. To je ujedno i jedina zamjerka koju sam uspjela naći vezano uz jučerašnju večer.

Vrijeme je, draga, vrijeme je, pjesma po kojoj je i nazvan album iz 2014. godine, bila je prva otpjevana. Već je prvim taktovima uljulala šaroliku publiku u neko melankolično, sjetno raspoloženje koje Zajc nije napustilo do samoga kraja koncerta. Prisjetio se Rade malog s gitarom koji je sada u Amsterdamu i koji mu je napisao Meni se dušo od tebe ne rastaje za predstavu „Hrvatski slavuj“. Taj je mali, Branimir Johnny Štulić, tu pjesmu i sam proslavio, a Rade ju je uvrstio na svoj posljednji album u baladičnijoj verziji. Često se jučer spominjao i veliki Radin prijatelj Arsen Dedić. Ako je u publici bilo Međimuraca, ti su Međimurci jučer sigurno bar malo zasuzili jer na repertoaru se našla i narodna Protuletje se otpira. Ključna je riječ kojom bi se cijeli jučerašnji spektakl mogao opisati balans. Bilo je svega taman. Red folklora, red violina (predvođenih vrhunskim Antunom Stašićem), red poezije, red pjesme, red spontane priče. Ni u čemu se nije pretjeralo (što se primjerice zna potkrasti Balaševiću), ni s čim se nije forsiralo i upravo je to proizvelo toliko dobar, a moram priznati i neočekivan, dojam.


Svoje je mjesto dobila i Imam pjesmu za tebe, pjesma kojom je i nazvan koncert, a koja potječe iz vremena Šerbedžijine suradnje s Miroslavom Tadićem. Prepričao nam je Rade i anegdotu vezanu uz Panonske trešnje s kojima nije uspio pobijediti na Festivalu tamburaške glazbe (prvo je mjesto pripalo Kići Slabincu), a što je „jako“ naljutilo Arsena koji ga je na taj festival i poslao. Uživali smo i u vječnim pjesmama poput Barbare, Vinkovaca (koje nikada neće moći zaboraviti), a za sam je kraj ostavljena antologijska Ne daj se, Ines i stihovi ja neću imati s kime ostati mlad, ako svi ostarite. Odsvirao je i Zapadni kolodvor sam instrumentalnu numeru, a kao gost je na koncertu nastupio i Damir Urban. Sutra ćemo pričati u pratnji violina i tamburica, a onda Budi moja voda i puno kazalište koje pjeva kao na bilo kojem dobrom stadionskom koncertu. Nesvakidašnje i nevjerojatno, Rade je usred koncerta ipak odlučio da će Urban, on i njegovi studenti izvesti pjesmu koju su skladali na Akademiji, iako su se na tonskoj probi dogovorili da neće što je Urban kratko prokomentirao riječima: „Ako vas netko može uvaliti u drek onda je to Rade Šerbedžija“. Svi smo zajedno (Rade, Urban, Zapadni kolodvor, studenti, Riječki zbor i sva publika) gromoglasno otpjevali i Bella Ciao. Ako zbog nečega volim Rijeku to onda nije ni Korzo, ni more, ni neizostavna kiša. Rijeka ima muda, dok je kazalište puno na ovakvim i sličnim događajima, za Rijeku nema zime.

Foto: Ziher.hr
Foto: Ziher.hr

Zaboraviti Rade nije mogao ni na svoga kuma, ali ni na čovjeka bez kojega Opatijski festival ne bi bio to što je bio, maestra Ljubu Kuntarića kojemu se poklonio s publikom. Sjetio se i izbjeglica, podsjetio još jednom da su to ljudi baš kao mi, a onda izveo i beskrajno tužnu i emotivnu Do posljednjeg daha u kojoj je ispričao priču o svom prijatelju Kašimu koji nikada pušku nije nosio i koji je na kraju poginuo od metka dok je na bicikli vozio nekog bosonogog dječaka. Završni nam je udarac, odrješito i bez oklijevanja, zadao recitiranjem Čekaj me Konstantina Simonova. Pokušam li sumirati još uvijek friške dojmove, reći ću da je to bila jedna jako dobra večer, neočekivano dobra večer. Ne mogu zamisliti bolje mjesto od kazališta za ovu vrstu koncerta. Eventualno bi bolje bilo kada bi i publika mogla imati čašu vina i cigaretu pa da i mi na kraju katarzično razbijemo tu čašu i kažemo: Hvala Rade, i hvala tvojoj generaciji, hvala vam za umjetnost. Ova zemlja možda i nema stabilnu ekonomiju, ali ima izuzetnu kulturnu baštinu, a nju nam, valjda, ne mogu ukrasti ma koliko pokušavali.

Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari