Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Glazba

Izvještaj – Scott Kelly and the Road Home: Emocionalno pročišćenje

24.02.2014. Luka Sinković
facebook.com

facebook.com

Rijetko mogu izvještaj glazbenog događaja početi nekom pukom objektivnom činjenicom, upravo zato što brinem o čitatelju te smatram kako iz takvih banalnosti neće zapravo saznati ništa. Vrijeme i mjesto održavanja koncerta mogli su se saznati na puno jednostavniji način od otvaranja post-koncertne reportaže. Isto tako nikad nisam napisao striktno objektivnu verziju takvog izvještaja, upravo zato što nikome ne bi koristila, zauzimala bi mjesto na nekom serveru. Zato ću ovih nekoliko redaka sačuvati takvih bezvezarija i ispričati vam što sam proživio na koncertu Scotta Kellyja koji je u petak navečer, s dvojicom frendova koje naziva familijom, priredio suptilno emocionalno pročišćenje svima okupljenima.

Mi ljudi smo, koliko god to zanemarivali, vrlo emotivna bića. Fascinantno je i nije mi jasno koliki intenzitet određene emocije možemo preuzeti od osobe koja u tom trenutku ima našu pažnju. Nije pretežito važno emocionalno stanje u kojem ste trenutno, određeno stanje uma te osobe proširit će se kroz prostor kao tok čestica određene tvari koji je pokušava homogenizirati u prostoru. Nisam siguran je li ikad prije određeni izvođač imao toliku moju pažnju, jer koncertno okruženje savršeno je za gubljenje iste. Velike količine ljudi sa sobom dovode i velike količine buke. Velike količine, ne samo auditivnih smetnji već i velik broj vizualnih smetnji, pa se vaš fokus koji bi inače rezultirao kompletnim upijanjem glazbom prenesene emocije jednostavno rasprši. Na ovom koncertu broj takvih smetnji doveden je na minimum, u koncertnom prostoru postavljene su stolice, kako bi prisutni mogli sjesti i nesmetano uživati u glazbi. Taj potez je, budući da se radi o akustičnom koncertu bio vrlo dobrodošao, a i samim time doživljaj glazbe bio je puno intenzivniji od doživljaja na prosječnom koncertu.

Ukoliko ste upoznati s opusom spomenutog znate da je svojim radom u bendu Neurosis promicao granice punk, hardcore, sludge i metal glazbe, djelovao u još nekoliko projekata i da iza svega odsviranog i otpjevanog stoji enormna količina melankolične i negativne filozofije. Pjesme koje progovaraju o gubitku, o borbi čovjeka da pojmi realnost i svoju generalnu svrhu te da je glazba ovog čovjeka n-terostruko duhovnija od glazbe koja se danas naziva duhovnom. U ovom projektu podršku mu još stvara i kolega iz Neurosisa, Noah Landis, koji uz to što klavijaturama i efektima pridonosi atmosferi glazbe, nerijetko uzima i električni bass kako bi udružio snage sa Scottovom dubokom akustičnom gitarom i nešto više naštimanom gitarom Grega Dalea, inače dugogodišnjeg zajedničkog prijatelja.

Scottov vokal nikad me nije previše zaokupio, no u petak navečer čuo sam svaki trenutak kada je zadrhtao, što od suzdržavanja da ne prijeđe okvirni volumen izvedbe, što zbog emocije koju veže za određeni trenutak u pjesmi. Sve se vidjelo, sve se čulo, pred nama je stajao transparentan čovjek, a proživljenih emocija bilo je previše. Preko uvodnih pjesama uveo je prisutne u svoju melankoličnu životnu filozofiju koja je dosegla vrhunac na pjesmi Eternal Midnight u kojoj o sebi progovara kao o „vječnoj ponoći“. Iako pjesmom sugerirano, djelovao je kao čovjek koji je svjestan sebe, koji je svjestan svoje nemoći, djelovao je kao elektron zarobljen u beskonačnoj potencijalnoj jami, oscilirajući samo na niskim energetskim stanjima, bez mogućnosti kvantnog tuneliranja. U tom trenutku sam ovu okupljenu trojku shvatio izričito kao Scottovo vraćanje kući, kao vraćanje čovjeka sebi samome, kao da je bend koji svira sam po sebi jedna ne-toliko-vesela spoznaja o životu samome.

Nedugo nakon toga, prilikom najavljivanja pjesme We Burn Through the Night shvatio sam da sam se malo prevario, da sam čovjeka zamislio crnijim nego što zapravo jest. Ispričao je kako je pjesmu napisao prije četiri godine, te da je ista zapravo nešto najintenzivnije što je napisao u svom životu. Pjesma je zapravo o njegovoj obitelji i na taj je način ukazao i nama da prilikom slušanja iste razmislimo o svojim bližnjima. Način na koji je to rekao neopisiv je. Zapravo gledate čovjeka koji se bori s riječima, pomno ih bira, vrlo sporim tempom zaokružuje misao i odašilje ju prema vama. U tom trenu pomislio sam koliko se divno ovaj čovjek izražava, koliko je truda uložio u ovih par rečenica kako bi nam objasnio sljedeću skladbu. No ponovno sam prenaglio sa zaključcima, jer prilikom slušanja pjesme zapravo sam shvatio koliko je verbalizacija zapravo plitak način izražavanja, te koliko rečeno prije koju minutu ima više smisla s glazbenom podlogom.

Nakon završene još jedne pjesme uslijedio je poduži aplauz koji je označavao kraj koncerta, no publika je zaslužila još jednu izvedbu, pa se bend nakon još jedne divote odsvirane na bisu srdačno zahvalio i pokupio. Isto tako otići meni je predstavljalo puno veći teret. Cijelo tijelo bilo je teško trgnuti iz ljepote ovog trenutka. No i to se dogodilo, zajedno sa svega dvjestotinjak ljudi proživio sam emocionalno pročišćenje, od vrlo tužnog koncerta životom izmučenog čovjeka do, na kraju, neizmjerno pozitivnih pjesama čovjeka punog ljubavi. Znam da su bile maškare, ali ljudi, propustili ste nešto predivno.

Komentari