Izvještaj – Slayer: Metal događaj godine
Tvornica kulture, nedjelja između 2 praznika, velika masa ljudi okupila se pred dvoranom, po okolnim bircevima i parkovima. Ipak ne govorimo o ogromnim količinama ljudi koji su Slayer gledali u zagrebačkoj Areni i u dvorištu Močvare, ali ovo je bio poprilično velik broj ljudi za Tvornicu. Eto, ljudi su se okupili kako bi svjedočili vjerojatno najiščekivanijem metal događaju godine. Kada ne bih u obzir uzimao fanove Beyonce i Robbieja Williamsa, ne bih morao značaj koncerta ograničiti samo na metal krugove. Jer, dopustite da vam opišem perspektivu. Zamislite da vaš omiljeni bend koji inače puni stadione, arene i festivalske livade dolazi odraditi klupski koncert kojeg će moći gledati samo 1300 najbržih fanova. U tako prisnoj atmosferi vjerojatno možete namirisati slasne pikanterije iz Kingovih pazušnih jametina i saznati koliko je začinjeno bilo ono što je Araya pojeo za ručak prije tri dana. Vjerojatno vam je jasno da je rijetko koji fan benda imao priliku svjedočiti ovoliko prisnom koncertu.
Ova godina donijela nam je dva ne-šarmantna događaja u bendu. Prvo je od benda odstranjen dugogodišnji član Dave Lombardo, nakon što je otkrio da marketing i organizacija od benda ubiru 90% zarade, odnosno da se njih četvorica tuku oko preostalih 10 posto. Nakon što je to priopćio ostalim članovima obaviješten je od strane odvjetnika benda da je zamijenjen za nadolazeću turneju. Također, Jeffa Hannemana izdala je jetra pa je tako san o tome da bend nakon duljeg vremena ponovo bude kompletan pao u vodu.
Novi članovi i nisu toliko novi; Gary Holt iz Exodusa mijenja Hannemana već drugu godinu, a Paul Bostaph je mijenjao Lombarda i za vrijeme njegovog prvog i drugog izbivanja, tako da se ništa značajno promijenilo nije. Bend zvuči gotovo savršeno, samo što Holt svoje solaže ne obavlja tako fino kao Hanneman, a Bostaph je na par mjesta skratio prijelaze. Jako dobra metal glazba, odsvirana na najvišem mogućem nivou i to prilično rutinski, a opet s više srca nego na zadnja dva zagrebačka izdanja.
Ne znam što mi je bilo, ali ušao sam u Tvornicu kojih 20 minuta prije nego se očekivalo da bi Slayer mogao početi. Iako smo zadnjih dana obično izvana bježali u unutrašnje, klimom rashlađene prostore, ovaj moj potez je bio prilično loša odluka, jer iako sam sjedio, do vremena kada je Slaya’ počeo svirati, bio sam već poprilično mokar. Ne moram vam pričati kako je izgledao ostatak koncerta i kako su izgledali oni koji su se micali više od mene.
Masovno skandiranje prije i poslije svake pjesme ono je čega je nedostajalo na prijašnjim koncertima a čega je bilo na ovom. U tim trenucima svijetlo je padalo na nepomičnog Arayu koji je inače znao samo šutjeti, no u subotu je u nekoliko navrata i porazgovarao s publikom. Vidjelo se koliko teško se riječi kidaju od njega, ali učinio je to jer je publika tražila svojim skandiranjem.
Set-lista je u usporedbi sa zadnje dvije koje su bile limitirane na 16 pjesama, produžena. Tako smo u nepunih dva sata čuli čak 22 Slayerove izvedbe. Uz standardni početak (World Painted Blood, Hate Worldwide, War Ensemble) i kraj (South Of Heaven, Raining Blood, Angel Of Death), na repertoar su se uspjele progurati i neke stvari koje na prijašnjim gostovanjima nismo čuli; Bloodline, Disciple i Hell Awaits.
Ono čemu sam se nadao jest izvedba pjesme Angel Of Death koja bi bila barem približna live izvedbi s Ozzfesta 96′ za koju smatram da je pri samom vrhu, ako ne i najbolja live snimka neke metal stvari. Htio sam vidjeti potpuno Arayino prepuštanje pjesmi, potpuno oslobađanje zraka iz pluća (na prošlim koncertima je malo stao na kočnicu). Htio sam vidjeti bend gdje svaki član daje 100 posto. Definiciju tog angažmana vučem iz live videa ispod.
Kako je to izgledalo u Tvornici možete vidjeti na sljedećem videu. Nisam siguran da je ono čemu sam se nadao u potpunosti postignuto, ali za razliku od zadnja dva Slayerova gostovanja je ugodno iznenađenje.
Tvrdim kako smo gledali koncert godine. I na klupskom i na festivalskom nivou. Sumnjam da će se bilo koji bend približiti ovome što je od publike napravio Slayer. Konkurencija mu je eventualno Iron Maiden te The Dillinger Escape Plan ove jeseni, ali Slayer definitivno ima previše godina i previše albuma da bi Dillinger dizali na njihov rang, tako da nam samo ostaje još vidjeti što će nam za mjesec dana prirediti “željezna djeva”. Sretan sam jer je bend nakon dva ne-toliko-odlična koncerta u Zagrebu u meni ponovo probudio onu dječačku vjeru da u njihovoj glazbi još uvijek ima osjećaja i da nije sve ostalo samo na lovi, pukom trzanju i lamatanju glavom. Siguran sam da su se i svi prisutni osjećali tako.
