Izvještaj – The Marshmallow Notebooks: Sjetni glazbeni pozdrav ljetu
Petak je ozbiljno zadavao glavobolje odličnim koncertnim programom koji se tu večer nudio u Zagrebu. Ipak sam ostala vjerna svom prvom, kasnije se uskoro potvrdilo i ‘pravom’, izboru. Iako sam stigla na zadnju stvar zagrebačkog trojca The Lesser Man, uspjela sam se uvjeriti u oštre i energične gitarske rifove koji su mi se činili kao malo prenagli uvod u romantiku The Marshmallow Notebooksa. Radi se o bendu koji je nedavno izdao album “Vacation Freeze“, a nalazi se pod neprofitnim record-labelom samog Matije Habijaneca – Noisy Night. Bez dugo čekanja i nepotrebne pompe, na scenu je uskoro nastupio kantautor Matija Habijanec. Ovaj puta na veliki stage Vintagea, u obogaćenom bendovskom izdanju, spreman za klupski koncert koji će uspješno zaokružiti priče s izvrsnog prvijenca “The Marshmallow Notebooks”.
So I’ll start worrying…
Koncert je otvoren izvrsnom Every Little Thing koja je na prvu uspjela začarati publiku i zgusnuti pauzom prorijeđene prve redove. Čuti kantautora Habijaneca u proširenom izdanju bio je izazov prema kojem sam ispočetka malo sumnjivo pristupila, međutim jako brzo sam se razuvjerila. Dapače, pitanje je koliko sam spremna više slušati istog izvođača bez bogatsva klarineta ili basa. Uslijedila je također izvrsna Crawl, koja me uvjerila da je zapravo svaki Marshmallow koncert jako uvjerljiv, skoro da stvara opipljivu atmosferu bliskosti. Da nisam jedina koja to osjeća, potvrdio mi je polupopunjeni prostor nasmješenih i umilnih lica iz publike. Većinom ljudi u tridesetima čija lica govore da shvaćaju priče koje pjeva Matija, a svaki osmjeh koji im se potkrade kao da priča o nekoj izgubljenoj ljubavnoj priči potisnutoj pod tepih. Glazba Marshmallow Notebooka zvuči kao ljeto, ali i sjetom obojena jesen. Nema prigode o kojoj iskrenost i topli zvuci gitare ne bi progovarali.
Unatoč emocionalnom pristupu, nije nedostajalo odriješitih riffova, ublaženih zvonkim, zanesenim bubnjevima. Uz sve to, spomenuti izvrsni klarinet obogatio je zvuk i podigao ga na razinu savršenstva. U jednom trenutku, kad nisam mogla pratiti nepoznate lyricse novih pjesama, zamišljala sam jednu od Habijanecovih novih pjesama kao zgodan soundtrack filma. I to u onoj prelomnoj, poluzavršnoj sceni, gdje glavni protagonist shvaća svoj život dok npr. prolazi kroz grad uz zalazak sunca i razmišlja kako su stvari ‘legle’ na svoje mjesto. Koncertni biseri, baš kao i osobni, ali i favorit većine publike, zasigurno su You Can Tell Me Lies i Summer. Iako se jako teško odlučiti koja je stvar bila najbolja, možda je ipak Summer okinula previše lajtmotiva. U jednom trenutku publika zanesena valom sreće glasno je i poprilično uspješno samostalno otpjevala većinu pjesme na zadovoljstvo samog kantautora.
Petak je bio hladan i jesen je lagano počela poprimati sivije konture, ali koncerti kao ovi uvijek uspiju vratiti toplinu i okinuti zaboravljene priče. Opet pohvala Vintageovom programu Schmeck Daddyja i novom postavu The Marshmallow Notebooksa koji je stavio točku na i.
