Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Film

Komentar: Kako je umjetna inteligencija u filmu promijenila svoju narav

29.12.2015. Dario DunatovFoto: facebook.com/herthemovie

U posljednjih nekoliko godina pojavio se određeni broj tematski jako srodnih filmova. Zajedničko im je što za glavnog ili jednog od glavnih likova imaju entitet koji nije ljudskog podrijetla, ali se nastoji približiti čovjekovom iskustvu života, a u nekim trenutcima ga i prevladati, nadograditi, razbiti barijere koje njegovog kreatora (čovjeka) sputavaju. Tu u prvom redu mislim na filmove poput Her (S. Jonze, 2013.), Ex Machina (A. Garland, 2015.) i Under the Skin (J. Glazer, 2013.). Prva dva dotiču se ideje umjetne inteligencije, dok uradak sa Scarlett Johansson u glavnoj ulozi obuhvaća iskustvo stranog tijela na Zemlji. Možemo reći kako su filmovi s ovom tematikom došli do određene točke u kojoj se pristup morao značajno promijeniti. Dolazi do izbjegavanja klasične crno-bijele karakterizacije u kojoj negativni, destruktivni i apokaliptični predznak ima sve ono što je ne-ljudsko. U filmskom smislu ovo je svakako napredak jer je zasićenje jednom temom dovelo do produbljivanja i analiziranja jednog sasvim novog aspekta koji sa sobom nosi nova pitanja.

Filozofija, koja prethodi znanosti, uvijek počinje čuđenjem, nastojanjem da se utjelovljenost u vlastitoj kulturi i civilizaciji promatra kroz tuđe naočale, da se na trenutak bude stranac u vlastitoj koži. Taj doživljaj stranca najpogodnije je u filmu prikazati kroz određeni entitet, tj. robota, izvanzemaljca ili računalni program, koji nam pruža priliku da, poistovjetivši se s njim, sagledamo našu stvarnost kao da smo odvojeni od sebe. Takav oblik introspekcije vraća gledatelje u ono primarno iskustvo pokušavajući na trenutak vratiti pogled na život koji smo zanemarili i zaboravili. To primarno iskustvo, stečeno rođenjem, modelira se i gubi u procesu socijalizacije, prihvaćanjem normi koje društvo nameće. Tako se postavlja pitanje kakvi bismo bili da nas ovakva civilizacija nije izgradila, je li ona izgrađena u skladu s našom prirodom, kakvi bi bili da smo skrenuli nekim drugim razvojnim putem i koji su naši skriveni potencijali? Taj filmski „strani entitet“ naša je težnja da spoznamo i osvijestimo položaj i smisao, ali i da ga unaprijedimo u neprestanom propitivanju i traganju.

Foto: facebook.com/ExMachinaMovie

Foto: facebook.com/ExMachinaMovie

Jednom davno ljudska rasa morala se snaći u ovom svijetu, baš poput entiteta iz ovih filmova, prvi puta gurnutih u (be)smisao života. Zanimljivo je kako se ovi filmovi najčešće odvijaju u ne tako dalekoj budućnosti koja se ne razlikuje mnogo od sadašnjosti što je kulisa koja aktualizira ova pitanja i približava ih, čini nas nemirnima i tjera na reakciju. To je potencijal umjetnosti, a možda i njena najviša funkcija, gotovo filozofska, u onim mjestima kada ne funkcionira kao puka zabava.

Entiteti iz ovih filmova teže slobodi i učenju, konstruktivni su, pa na trenutke kao da predstavljaju zaboravljeni ljudski potencijal. Samantha iz filma Her velikom brzinom uči, širi se i lakoćom prevladava mentalna i tjelesna ograničenja koja su barijere čovjekovog svijeta. Glavni lik filma Under the Skin je u potrazi za iskonskim ljudskim iskustvima, kojima je posvećena kao da je na tajnoj misiji. Ključno mjesto istočne religijske tradicije, u čijem središtu stoji reinkarnacija, je skupljanje iskustva što je temeljni cilj postojanja i stepenište na putu do prosvjetljenja. U filmu Ex Machina, robot s umjetnom inteligencijom, Eva, je u potrazi za slobodom (od ruke tvorca), što je izvorna ljudska karakteristika koja budi biblijske usporedbe bijega iz Edenskog vrta. U filmu Her, lik Samanthe, prisutan samo nježnim i sugestivnim glasom Scarlett Johansson širi se i raste u onom spiritualnom smislu nadilazeći tako svog tvorca i dajući mu lekciju iz slobode koju on ne može doseći ni shvatiti.

Foto: facebook.com/hermovie

Foto: facebook.com/hermovie

Nije tajna da ova tematika i pristup koketiraju s budizmom i određenim New Age shvaćanjima. Operativni sustav Samantha tako u jednom trenutku upoznaje glavnog lika filma Theodorea s kompjuterskim utjelovljenjem Alana Wattsa. U filmu Spike Jonzea ovaj britanski filozof koji je popularizirao istočnu misao i jednostavnim pristupom je približio zapadnoj kulturi, funkcionira kao ključ za razumijevanje metafore operativnih sustava. Te svijesti bez tijela u „slobodnom vremenu“ čitaju, uče i skladaju, skupljaju znanje i iskustva (pa i ona naizgled nedostižna, seksualna) kako bi rasli i razvijali se, ne nailazeći na granice i podučavajući da jedine granice koje sami sebi postavimo su mentalne projekcije o našoj vlastitoj ograničenosti.

U svojoj knjizi Što je Tao? Što je Zen?, jednoj od rijetkih prevedenih na hrvatski jezik, Alan Watts iznosi zanimljiva tumačenja o onim pitanjima koja postavljaju ovi filmovi, koje sami sebi postavljamo kao djeca, a u procesu odrastanja ih zanemarimo pod optužbom neozbiljnosti i nezrelosti. Smatrao je da se duša ne nalazi u tijelu, nego je tijelo u sveprisutnoj, zajedničkoj duši. Tek iluzija odvojenosti stvara strah od gubitka. Tvrdio je kako naš um nije u našoj glavi, već je naša glava u našem umu, te je, u duhu Zen filozofije pokušavao prevladati ograničenja našeg uma i približiti čitatelja stvarnosti koja nije racionalna nego magična. Po Wattsovoj analogiji možemo zaključiti kako Oskarom nagrađeni Spike Jonze možda koristi lik Samanthe kao simbol neutjelovljene svijesti, duše ili esencije, koja je sveprisutna i preko nje zadire u neka granična pitanja. Prevladavajući tjelesna ograničenja ona ne pati od ljudskih slabosti vlasništva i posjedovanja, razumije ljubav na mnogo većem nivou i ono što je čovjeku nezamislivo, njoj je na dohvat ruke. Nanoseći bol jadnom Theodoreu, uči ga kako se ljubav dijeljenjem množi i suočava ga s ograničenjima koje mora propitati, kao i svi mi jer stavljati ljubav u odnos vlasništva znači patiti od straha da ćemo je izgubiti.

Foto: facebook.com/UnderTheSkinMovie

Foto: facebook.com/UnderTheSkinMovie

Ipak, još smo uvijek ljudi, griješit ćemo, učiti iz grešaka i ako imamo sreće, nećemo ih ponavljati. Tako nas ovi filmski entiteti mogu podsjećati na naše stvarno porijeklo, na traganje, zaboravljeni napredak i mudrost, položaj koji smo imali i izgubili kada smo uronili u civilizaciju. Ono što je napravljeno ljudskom rukom ne mora težiti destrukciji, već može ispuniti svoj cilj i smisao, slobodno od ruke tvorca, isti onaj smisao koji je čovjek propustio kad je slobodu iskoristio kao opravdanje za nasilje. Film ovdje uskače kao most između čovjekovog sadašnjeg stanja, onog što je bio i što može biti, samo kad bi konstruktivne snage iskoristio u smjeru progresa. U ovome se krije i velika snaga (sedme) umjetnosti, da pokrene i podmaže zaboravljene evolucijske kotače u čovjeku i potpali vatru svijesti robotiziranog čovjeka tehnokratskog društva.

Komentari