Komentar – Filmske ekranizacije popularnih videoigara: Pikselizirane patnje i zlatne koke
Poznata je izreka za filmsku industriju da je „tvornica snova“, no moderni Hollywood zadnjih se desetljeća sve više potvrđuje kao uspješna tvornica novca. Uvijek je, uostalom, to i bio. Od začetaka navedene industrije filmske su kompanije osluškivale bilo puka i prilagođavale se trendovima.
Pojedini žanrovi pokazali su se u određenom povijesnom trenutku popularnijim negoli drugi, ali vječiti cilj i osnovna namjera studija prodati film što široj masi gledatelja ostala je, barem iz puke perspektive biznisa, potpuno nepromijenjena. “Geek” je, u ovom digitalnom dobu, totalni chic, a to se osjeti i po hiperinflaciji žanrovskih blockbustera koji veći naglasak stavljaju na vizualni identitet, nego smislenu narativnu koherentnost.
Zombificirani naslovi
U potrazi za brzom zaradom te prednošću pred konkurencijom, imam osjećaj da je rijetko koji filmski predložak s imalo celuloidnog potencijala ostao nedodirnut od treskavih ruku i budnih očiju producenata glavešina. Ako se od ičeg može išta snimiti postoji velika vjerojatnost da već je ili se upravo snima dok ovo čitate. Živimo u dobu punom nastavaka i prequela, dobu u kojem nekoć popularne franšize koje su trebale ostati mrtve postaju ‘zombificiranim’ filmskim nakazama i blijedom sjenom vlastitih prijašnjih izdanja. Tu dolazimo do teme današnjeg članka; filmskih ekranizacija videoigara.
Na prvi pogled videoigre se čine kao nepresušno vrelo inspiracije i ostvarivog profita. Dovoljno su popularne te nude već osmišljen vizualni identitet, a tehnologija i efekti dovoljno su uznapredovali da tranziciju na veliko platno čine ne samo mogućom već razmjerno lakom i uvjerljivom. Videoigre su nabijene akcijom te brzom interaktivnošću pa su i u tom pogledu primjerene nezahtjevnoj kino publici koja je oduvijek slovila kao glavna ciljna skupina suvremene filmske industrije. Kako je onda moguće da ekranizacija nema više, a da su postojeće ekranizacije tako užasne? Gdje je pošlo krivo?
Filmska prava i gaming
Možda je odgovor činjenica da malo koja videoigra u svom izvornom obliku ima potencijal privući publiku širu od baze njezinih lojalnih igrača. Jasno da postoje sveprisutne medijske franšize poput Super Maria i Pokémona, no puno ekranizacija – bez obzira koliko je izvorišni materijal prepoznatljiv unutar gaming zajednice – teško može zaintrigirati veći broj ljudi od ljubitelja matične igre i filmskog žanra kojemu će ekranizacija pripadati.
Filmovi koštaju, a osobito kvalitetne ekranizacije. Filmska prava na već globalno popularno intelektualno vlasništvo definitivno nisu jeftina, a još je teže zadovoljiti ljubitelje originalnog medija. To se pokazuje često iznimno teško, da ne kažemo nemogućom misijom. Gameri su kritična skupina publike za film tog tipa, no ujedno i publika puna kritike.
Ciljna skupina koja internetsku pismenost i trendove često koristi kako bi do kraja popljuvala završenu ekranizaciju te ju secirala dok svaka filmska nelogičnost ili potrebna preinaka ne budu predstavljene kao kontroverzna greška filmaša ili grijeh spram same igre. Kao što sam već naveo – samo su rijetke popularne franšize toliko voljene i prepoznatljive da si mogu dopustiti stanovite prilagodbe. Dobar primjer toga je najavljeni film Detective Pikachu koji s izvornom igrom ima jako malo bliskog.
Začetak u devedesetima
Nije uvijek bilo tako. Ekranizacije videoigara bile su rijetkost, a gaming raširen, no od većine mainstreama zapravo marginaliziran hobi. Sredinom devedesetih bilo je opuštenije snimiti takav film, ali bi i budžet bio manji, a efekti često nedostatni predloška.
Nedavni World of Warcraft film je primjerice iskoristio činjenicu da je baza igrača matične igre uistinu gigantska, ali van tog iznimno održivog broja ciljane publike je film podbacio. Propustio je steći nove i do tad neutralne sljedbenike pa prosječan kino gledatelj nije ni mogao vidjeti ništa više od generičnog epskog fantasyja te uistinu epske dosade.
Radnja naspram blockbusterskog sjaja
Malo je tužno da taj po svemu prosječni, bezlični film slovi kao jedna od boljih ekranizacija videoigara. Zašto primjerice nisu ekranizirane igre s maestralnom pričom i inteligentnim narativnim elementom poput Grim Fandanga ili pak Syberie te drugih PC i konzolaških avantura? Koliko nam god to teško priznati; spomenuti i slični naslovi nemaju potrebni blockbuster sjaj, a i ekranizacija ne bi učinila ništa za već predivno kompleksnu priču i svijet igre.
Tu su fanovi vjerojatno bolje prošli ako ekranizacija nikad ne bude pokušana.
Model snimanja koji se nažalost godinama nametao je podosta porazan. Snimi se užasna ekranizacija za mali budžet, pogledaju ju obožavatelji igre te poneka zalutala kino duša, a film bude omražen od svih koji su ga pogledali. Krucijalno je da zaradi dovoljno da bi unatoč lošem prijemu bilo i dalje moguće snimati smeće koje se zatim, dok je vruće, servira obožavateljima koji već pri kupnji ulaznice znaju da će iz dvorane izaći frustrirani.
Neoboriva je činjenica da po ocjenama na relevantnim internetskim stranicama većina filmskih ekranizacija stravično loše kotira, ali zato je većina tih niskobudžetnih pokušaja i promašaja ipak imala plus kad je u pitanju ostvarena zarada. “Kralj” potonjeg pristupa bio je Uwe Boll, kontroverzni redatelj koji je godinama bio sinonim za loše filmove te šund ekranizacije videoigara. Vremena se izgleda ipak mijenjaju. Čak je i energični Uwe morao priznati poraz zbog loše financijske dobiti svojih remekdjela – nedavno je proglasio veliki game over i prebacio se u ugostiteljski posao.
Glupi, ali zabavni
No dobro, dosta prazne priče! Ima li onda uopće dobrih ekranizacija videoigara? Čak se i u nepreglednoj hrpi lošeg šunda nađe pokoji dobar primjer. Slijedi pet ekranizacija koje su po subjektivnom mišljenju autora ovih redaka gledljive, a ponekad čak i zabavne. Napomena: sve odabrane ekranizacije bit će igrani filmovi jer uključivanje animiranih filmova u izbor uvelike olakšava pronalazak filmova podobnih listi.
Postal (2007), redatelj: Uwe Boll
Prvi odabir i već kontroverza. Postal je najbolje ocijenjeni film redateljskog enfant terriblea Uwe Bolla, no to ne govori puno. On je uvredljivi anti-film na granici dobrog ukusa; noćna mora za ljubitelje političke korektnosti. Zašto je na listi? Zato što je zabranjivana igra, koja je poslužila kao predložak, upravo takva – uvredljiva, odvratna i glupa. Dobra ekranizacija u tehničkom smislu, no treba li netko gledati film ili igrati ovu igru? Odgovor je glasno – ne.
Resident Evil (2002), redatelj: Paul W.S. Anderson
Jedna od komercijalno najuspješnijih ekranizacija videoigara ikad napravljenih ispunjava svoju svrhu – nije previše vjerna ekranizacija, no dovoljno je zabavna i obožavatelji će doći na svoje. Zombiji su barem brzi, ako već nisu pamtljivi i film je došao u pravi trenutak jer moderni zombi žanr tada još nije bio ovoliko generičan i mrtvački dosadan. Nemjerljivo bolja ekranizacija nego filmska verzija Sega arkade House of the Dead. Uz sve navedeno još glumi i Milla Jovovich. Gledljiv, akcijom nabijen film za sporo popodne i brz zaborav.
Rampage (2018), redatelj: Brad Peyton
Kod Rampagea me oduševljava što je za predložak uzeta opskurna retro arkada koja skoro da i nema nekakvu iole kompliciraniju priču. Kako od igre kojoj je glavni adut uništenje grada pomoću gigantskih i čudovišnih životinja napraviti dobar film?
Prvi korak: Stvorite plastične likove plastičnih motiva
Drugi korak: Pustite navedena čudovišta da unište grad
Treći korak: Dodate u miks nezaobilaznog Dwayne „The Rock“ Johnsona
Četvrti korak: Zadržite pri svemu prstohvat opuštene neozbiljnosti
Dobar tek!
Rampage je tipično glup, no zabavan filmski hitić. Amerikanizirani kaiju koji će vam, ako mu pristupite otvorenog srca i praznog uma, donijeti pokoji trenutak zabave. Ekranizacija u najliberalnijem smislu te riječi i još k tome jedna od boljih uopće.
Ace Attorney (2012), redatelj: Takashi Miike
Japanska ekranizacija u Aziji iznimno popularnog Capcom serijala o avanturama mladog odvjetnika Phoenixa Wrighta pridobila je simpatije obožavatelja istočnjačkog filma te videoigara. Dobra komična drama koju vjerojatno niste gledali niti ćete gledati, ali definitivno jedna od najboljih celuloidnih verzija svog pikselastog predloška. Također, redatelj je Takashi Miike, neosporna veličina u svijetu azijskog filma.
Mortal Kombat (1995), redatelj: Paul W.S. Anderson
Legendaran film koji je po svom izlasku bio omanji kino hit. Ekranizacija koja je osvojila srca mnogih ljubitelja kontroverzne igre iako nije u potpunosti prenijela obljubljeno pikselizirano nasilje na veliko platno, što je i logično s obzirom na to da je film bio namijenjen širokoj kino distribuciji. I dan danas predstavlja iznimno vjernu verziju polazišnog materijala, a s vremenom mu kultni status ne slabi. Kad se i nasmijemo na poneki jeftini filmski trik i klišej činimo to iz radosti jer kulerština ovog ostvarenja ne slabi ni u modernom dobu. Žanrovski B film za sva vremena i svaki bezvremenski filmski party.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
