Istaknuto
17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

16.10.2018.

The Cure, bend koji je u 40 godina dostigao vrh i tu se utaborio, na vlastiti zahtjev nastupa na Exit festivalu.

Uncategorized

Komentar: Kako je Kate Nash postala moja heroina iliti priča o prijateljstvu

14.04.2014. Marta Lučić
Foto: tumblr.com

Foto: tumblr.com

Je li nekad teško imati prave opipljive prijatelje koje treba zalijevati kao pokušaje beznadnih biljaka sobarica i zbog kojih ponekad treba istančati osušene komunikacijske vještine? Ili je stvar samo u diskreciji i njenoj sigurnosti koju daje dojam lažne prisnosti osobe prema kojoj smo poznanstvo izgradili pomoću virtualnih identiteta?

Netko te prati. Tvoju osobnost. Zna kakav si sada, zna kako se osjećaš, a zna i kako si i uz koje pjesme došao tu gdje jesi. Netko poznaje tvoj osmjeh na onom dijelu gdje su bubnjevi najbolji na svijetu u jednoj milisekundi vječnosti još nepreslušanih boljih pjesama. Netko zna da si nekada htio imati nešto njegovo, i možda nećeš priznati da si ukrao riff, promijenio frizuru u baš tom trenutku i baš tada nekada iznova počeo čitati Ronalda Dahla i slušati malu Syron.

Foto:katenashupdates.tumblr.com

Foto:katenashupdates.tumblr.com

Taj netko se razvio u glazbi baš kao i ti u njenom boljem pronalaženju. Bila je tu, sad već pomalo davne 2007., kao bucmasta riđokosa klinka s hrabrim debut hitom Foundations. Nasreću ili nažalost moj prvi doticaj s cockneyem u pjesmama. Tada nisam znala da tu kreće valjda najjači rape na sing-a-longanje u povijesti učenja pjesama za ispjevavanje pod tušem. Prvo british fejkanje koje me ohrabrilo i na naknadno british-čitanje u razrednim klupama. Tinejdžerstvo na vrhuncu poetične muke koju ti je netko skratio svojim stihovima. Sve je ispričano, otpjevano, sa stavom, tad još slatko i pomalo nevino. Možda sam tu naučila da je upravo tako najbolje, iza umiljatog pogleda kriti snagu riječi i oštrinu uma, nekad u sarkastičnoj šali, nekad i u neuspješnijim čemernim varijacijama. Ljubavne muke navodno liječene, a zapravo masno potpirivane stalnim preslušavanje Nicest Thinga. Prva ljubavno-egzistencijalna pitanja i slatke nesigurnosti, tapkanja u mraku i slične poetične fraze koje nakon jednostavne sigurnosti Kateinih stihova više nisu bile vrijedne spomena. Prve želje posezanjem za akordima na Birds. Tadašnja pomisao na držanje gitare u rukama (makar se radilo o dvoakordnoj izmjeni koja je zvučala tako kompletno u srednjoškolskim danima) činila se miljama daleko.

Vratila se po mene 2010. Svaki put kada u ruci držim taj album vidim je kao da meni govori ono što najviše želim čuti: “My Best Friend Is You”. Jesam, osjećala sam te u svakoj pjesmi malo, a u mnogo njih najviše. Popasti zvuk drugim albumom komercijalno je zaokružen blagim rockom. Nisu me zanimali hitovi. Našla sam tu svoja dva najdraža dragulja zbog kojih dan danas drugačije gledam na mnoge stvari oko sebe i pažljivije slušam riječi dijaloga u koji me uranjaju razne društvene situacije.

“Not being able to articulate what I want to say drives me crazy/ I think I should try and read more books
And learn some new words”

Hvatanje za glavu razumljivo je. I mene, baš kao tebe u Don’t You Want To Share The Guilt? ljudi pitaju jesam li tužna kad sam šutljiva. Međutim, to je rijetko jer znamo uživati u malim stvarima, hvatati trenutke koje, ako ih sretnim očima ne pogledaš u pravo vrijeme, zauvijek nestanu i prođu svoj trenutak nekonzumirani u sjećanju.

“I like knowin’ what is goin’ on inside your head /I like taking time and I like your mind”

Pravu ljubav iz I Hate Seagulls malo sam kasnije shvatila, ali možda jače baš zbog tebe! Kad je već došlo do klimaksa takve vrste  sreće, svaki put mi je uz ovu pjesmu sijalo ljubavno sunce koje je na mahove natrzavalo euforične leptire u mom trbuhu. Nepokorive, kojima nema ravnog protivničkog insekticida. Bila si mi proljeće i po monsunskim pljuskovima.

Vratila si se u punk svjetlu. Snažna i mršava. Modna ikona, lice s naslovnice, sigurna u sebe. S novim veom samopouzdanja lijepo si, kako i priliči žustroj dami nove generacije, dala do znanja da nema zajebancije, da si spremna svakome pokazati što ga ide. Procvjetali cvjetić feminizma. Kuhaš juhu s Pussy Rioticama. Rap for Rejection brani sve žene, bile gay ili pod pritiskom svakodnevne doze suptilnog šovinizma. Cure kao ja i ti možda nećemo razumjeti zašto nas nekad netko neće, pa si i to lijepo objasnila u Your So Cool I’m So Freaky. Nije nam loše biti freaky, bar znamo tko smo. Tko nas neće, ima neka za njega. Neka koja manje grize i više sluša. Sve si rekla kroz naizgled ljubavnu pjesmu, zadala si ga i svim kritičarima koji nisu kul pa nisu shvatili tvoju freaky transformaciju. Pusti nek grizu, nek od tebe uče!

Foto:katenashobviously.tumblr.com

Foto:katenashupdates.tumblr.com

Došla je svake treće godine. Kao mali džepni ženski memento. Podsjetila me tko sam bila, u što sam (doduše ne pretjerano fizički) izrasla, kako plakati kad ne možeš ili kako ne prestati kad si u PMS-u, kako biti feministica novog doba, sigurna u sebe, kako voljeti i dijeliti lijepe riječi dobrim, najdražim ljudima. Hvala ti Kate. My best friend is you.

(Visited 153 times, 1 visits today)

Komentari