“Gulliver” (HNK Zajc): Dječja predstava koja (ni)je za svakoga
Prošloga je utorka, 17. studenoga, na sceni Zajc na Sušaku u Rijeci premijerno izvedena dječja predstava „Gulliver“. Predstava je to nastala u koprodukciji Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i Teatra Capodistria-Gledališča Koper, a njeno su polazište „Guliverova putovanja“ Jonathana Swifta. Inspirirane Swiftovim djelom, autorice Valentina Rivelli i Serena Di Blasio stvorile su vlastitu, novu verziju izgubljenoga Gulivera koji luta bespućima različitosti u prostoru Rijeke i Kopra iz nekih davnijih vremena.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku tijekom premijere nije bio dupkom pun, ali je ipak bio nevjerojatno zanimljivo mjesto toga utorka. U publici je bilo i dvogodišnje/trogodišnje djece, i roditelja, i adolescenata, i onih kojima je prvi jezik talijanski, i onih koji nisu znali da predstava neće biti titlovana na hrvatski jezik pa nisu razumjeli gotovo ništa izgovoreno, i baka, i djedova, i ljudi koji jednostavno vole ići u kazalište. Bilo je zaista divno vidjeti malu djecu kako se raspituju o svakoj sitnici u kazalištu, komentiraju određene dijelove predstave, odlučuju malo prošetati i zapravo, vjerojatno nesvjesno, stvaraju (nadam se) ljubav prema kazalištu i kulturi odlaska u njega koju će vjerojatno njegovati i kada budu veći od velikih stolaca u kojima su se u utorak zadovoljno vrpoljili. „Gulliver“ je predstava koja je prvenstveno namijenjena njima i koja vrlo lukavo šarenim kostimima, zanimljivim songovima i jezičnim dosjetkama kupuje njihovu pažnju, ali i iz koje svaki odrastao čovjek može izvući neke jako bitne poruke. Upravo zbog toga vjerujem kako je glavnina šarolike publike Sušak napustila s osmjehom na licu.
„Gulliver“ traje sat vremena, što je odlično vrijeme za dječju publiku i za to koliko ona može mirno sjediti i pratiti. Sat vremena može, možda bi mogla i koju minutu više, ali s ovom predstavom nije bilo potrebno iskušavati tu sreću. U sat je vremena režiserka Anđelka Nikolić uspjela predstavu učiniti zanimljivom, razrađenom i zaokruženom. Radnja je povezana zabavnim i poučnim songovima i nije nipošto preteška za pratiti (osim ako baš ne razumijete ni riječ talijanskoga, ali čak i tada dobar dio možete pohvatati promatrajući glumce, njihovu mimiku i geste, izmjenu scenografije, kostima i rasvjete).
Glumci su maksimalno koncentrirani, svoju glumu dovoljno naglašavaju da bude razumljiva svim dobnim skupinama, a pritom i izvrsno vladaju ne samo glumačkim, već i pjevačkim dijelom svojih izvedba. Kao naslovni junak briljira Bruno Nacinovich koji je doista odlično utjelovio gigantskoga Gullivera, dočarao njegova putovanja, dogodovštine i izvučene pouke i vjerojatno ostavio najjači utisak na publiku. Ništa manje sjajni nisu ni Liliputanci/Koprani/kraljevi/potlačeni/sve ostale uloge koje utjelovljuju glumice ansambla Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca, Elena Brumini i Miriam Monica te glumci koparskoga kazališta, Igor Štamulak, Gorazd Žilavec i Tjaša Horvat.
Predstava postulira nekoliko izuzetno jakih motiva, a njih opisuju sljedeće riječi: liberta, punto di vista, uguaglianza i rispetto (sloboda, točka gledišta, jednakost i uvažavanje). Na temelju spomenutih motiva grade se tematski sklopovi koji ni jednom djetetu ne mogu ni na koji način naškoditi ako je nešto naučio iz njih. O slobodi progovara sam Gulliver kada slučajno zaluta u zemlju Liliputanaca koji nisu vrlo blagonakloni prema njemu pa ga zatvaraju u tvrđavu. On ne može biti slobodan jer su ga oni vezali, a oni su ga vezali iz neznanja i straha, jer je drukčiji od njih (golem u odnosu na njih sićušne), njima nepoznat i sumnjiv. Naredbu je izdala sama kraljica čiji je jezik banalno karikiran pa ona nikako ne može izustiti rečenicu bez da bar nešto ne kaže pogrešno. Gulliver im pokušava objasniti kako ga se ne treba bojati jer je i on poput njih, malo veći, ali suštinski njima jednak. Sve ovisi o točki gledišta s koje promatraju svijet. I on voli jednaku hranu kao i oni, samo što njemu trebaju veće količine, i on se želi suprotstaviti okolnom zlu kao i oni, samo što je on fizički moćniji, i on želi razumijevanje u suživotu s njima, baš kao što i oni to žele unutar svoje male zajednice.
Slične se poruke uvažavanja, tolerancije i međusobnog poštivanja mogu iščitati i iz scene u kojoj Gulliver zaluta u Kopar i susreće Kopranine koji govore slovenski i koji ga ponovno ne razumiju jer on govori samo talijanski. Malo po malo, puževim koracima, Gulliver uspije uspostaviti dvojezičnu komunikaciju pa se raspituje gdje je glavni trg, gdje se nalazi kazalište, igra li kakva predstava, što uopće ima u gradu. Nakon što se rukama i nogama dvojica govornika različitih jezika uspiju sporazumjeti, ponovno se ističe koliko smo zapravo svi slični unatoč (ne)premostivim razlikama koje nas dijele – „Imate trg? I mi ga imamo! Imate kazalište? I mi ga imamo!“. Gulliver svim srcem izvikuje kako su oni zapravo posve jednaki jer u svojim „domovima“ imaju jednake stvari, odlaze na jednaka mjesta, a čak ih ni to što govore jezicima koji nisu jednaki nije onemogućilo da uspostave komunikaciju na obostranu korist i pomognu jedan drugome. I da zajedno odu u teatar! Mjesto gdje je sve bolje, gdje sve može biti ljepše, gdje sve razumiješ čak i kad ne razumiješ svaku izgovorenu riječ.
Upravo je pjesma posvećena spomenutom teatru najbolja glazbena stavka u predstavi. Pršti optimizmom, veseljem, primamljive je melodije i odlično smještena na sam kraj predstave kao prava, konkretna točka na i. Uz odlično odabrane i smišljene songove čiji je autor Mirko Vuksanović, pohvaliti treba i vesele, upečatljive kostime o čijim su se dijelovima djeca konstantno raspitivala, a koje je osmislila Mateja Čibej. Scenografija nije bila posebno raskošna ni impresivna (scenograf je Duško Milavec) što je vjerojatno radi toga da sav naglasak bude na pjesmi, jeziku i pokretima (koreograf je Siniša Bukinac), izvedbenim sredstvima kojima se uvijek možemo služiti i njima prenositi različite poruke.
Jedina je konkretna zamjerka ta da predstava koja govori o razumljivosti naizgled nerazumljivog ipak nije dovoljno razumljiva onima koji ne barataju talijanskim jezikom jer nije titlovana. Taj je propust vjerujem djelomično i odgovoran što kazalište nije bilo puno, a i što se dio starije publike (predškolskog i školskog uzrasta) s lošijim ili osrednjim poznavanjem talijanskoga neće ni odlučiti pogledati „Gullivera“. Jezik nikako ne mora biti i nije barijera, ali „Gulliver“ ne bi nimalo izgubio kada bi uz jezik izgovoren na pozornici bio popraćen i hrvatskim titlovima.
„Gulliver“ nije još jedna u nizu dječjih predstava na koje će dolaziti razredi s učiteljicama, kurikuluma radi. Riječ je o kvalitetnom, poučnom, zanimljivom i inspirativnom djelu koje potiče djecu, ako već ne na učenje, onda bar na raspitivanje o drugim kulturama, jezicima, ljudima i mjestima. Jednosatna glazbeno-scenska igra neće stvoriti averziju djeci prema kazalištu, a to je možda i ono najopasnije što se može dogoditi kada dovedete nekoga prvi put u kazalište. „Gulliver“ je prvenstveno napravljen i namijenjen djeci, ali sigurno neće naškoditi nikome tko se voli podsjetiti na uvijek važne i često zaboravljene lekcije o toleranciji, uvažavanju, poštivanju i slobodi.
