Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Kritikom nasilja otvoren je jubilarni Splitski filmski festival

14.09.2015. Karla KovačevićFoto: rmff.mx - Violencia

Violencia / Nasilje kolumbijskog redatelja Jorgea Forera u subotu je imao čast otvoriti 20. jubilarni Splitski filmski festival / Međunarodni festival novog filma kao jedan od natjecatelja u konkurenciji dugometražnog filma. Premijerno je bio prikazan na Berlinaleu početkom ove godine.

Prolazeći Ulicom kralja Tomislava prema kinu Central, na bedemu Cornaro mogla se pogledati instalacija Blowup (Bubbles) koju je sastavila Bea de Visser. Malo tko je mogao pretpostaviti da bi instalacija koja prikazuje djevojke kako žvaču žvakaće gume, u spontanom ili pak namjerno sugestivnom jeziku tijela, mogla sadržavati cijeli spektar emocija i raspoloženja. Kroz krupne kadrove igre usana i žvakaće gume, boje, mirisi i teksture gotovo pa su se mogle fizički doživjeti osjetilima.

Foto: Ziher.hr - Blowup

Foto: Ziher.hr – Blowup

Na samom početku, u solidno popunjenoj dvorani nekada glavnog i najvećeg kina u Splitu, prikazana je kratka video-poruka redatelja Jorgea Forera u kojoj nam se simpatično izjavljuje na engleskom i hrvatskom kolika mu je čast što na otvorenju festivala, iako njemu udaljenog pola Zemljine kugle, gledamo upravo njegov film. Do sada, osim što je režirao kratkometražne i dokumentarne filmove, koji su prikazivani na kolumbijskoj televiziji i festivalima diljem svijeta, bavio se i filmskom produkcijom.

Nasilje (Violencia, 2015), dugometražni prvijenac kolumbijskog redatelja Jorgea Forera, uvijek je aktualna kritika rata kao reakcija na integraciju nasilja u društvo izazvanu političkim stanjem u državi. Nije riječ o žustroj, već onoj ogorčenoj i nemoćnoj kritici nasilja nakon probuđene svijesti o društvenoj nepravdi.

Jasno koncipirana u obliku triptiha, Violencia nam iz perspektive trojice muškaraca kronološki prikazuje jedan dan u životu svakoga od njih, od jutra do večeri. Nisu to nužno isti kalendarski datumi, već okvirna sadašnjost. Filmovi su naizgled samostalne cjeline koje se linearno nastavljaju jedna na drugu. Uz vrijeme radnje, filmovima je zajednički i urbani kontekst južnoameričkog velegrada koji se provlači kroz dvije priče. Međutim, kao prostor zbivanja presudna je šuma u kojoj se nalazi kamp paravojske, te sporedni, anonimni likovi vojnika kao provoditelji nasilja u tim šumama.

Iako je kamera fokusirana isključivo na glavni lik koji pratimo kroz dan u pojedinoj priči, on u našim očima ostaje potpuni stranac: njegovo ime ne znamo jer gotovo uopće ne komunicira s drugim ljudima, pa ne možemo saznati ni o kakvom je čovjeku riječ. Svaki od likova slučajno je odabran pojedinac koji postaje nositelj određene uloge u društvu (u ratu), a dan tijekom kojega ih pratimo monotona je svakodnevica u kojoj obavljaju rutinske zadatke vođeni dnevnim navikama. Gledajući njihovu stvarnost, postaje nam jasno u koje ih društvene ladice možemo svrstati, a otkriva se i okvirni vremenski i mjesni kontekst radnje, južnoameričke sadašnjosti, koji dijele.

Foto: latempestad.mx - Violencia

Foto: latempestad.mx – Violencia

Divlja priroda nije ništa više simbol slobode no zatvorska ćelija ako je čovjek sputan čeličnim lancem. U većini slučajeva nemilosrdna je prema njemu (mada ništa više nego on prema njoj ili no što su ljudi međusobno). Ratni se zarobljenik nakon dugo vremena osjeća slobodno kupajući se u rijeci, a taj trenutak skupo plaća vlastitim zdravljem. Kratak bijeg iz zarobljeništva koje je već odavno njegova svakodnevica nalazi u mutnoj rijeci, a kamera zaranja s njim. Dok noćne zvukove prirode, koza, šum struganja automatske puške i čizama po granju te vlastitog lanca koji nosi oko vrata, pokušava sakriti ljudskim glasom s radija, a utjehu od mrklog mraka naći u njegovom crvenom svjetlu, radio se tragično gasi. U zarobljenikovu filmu dominiraju scene pranja – prvo pere robu, onda sebe. Čin koji bi simbolički mogli protumačiti kao kajanje ili ograđivanje od odgovornosti za vlastite postupke koji su ga možda doveli u zarobljeništvo, ili doslovno, kao čin održavanja osobne higijene u smislu očuvanja ljudskog dostojanstva u neprijateljskim i nesređenim okolnostima.

Grmljavina automatske puške u mraku, kao rezultat banalne svađe, pokazuje bescjenje života dvojice civila u ratu. U mladićevu filmu dominiraju scene kretanja – vožnja biciklom, hodanje na razgovor za posao, hodanje s djevojkom iza škole, vožnja automobilom do kampa. Njegovo kretanje je uzaludno, simbolički ga ne dovodi do cilja jer željeni posao ne dobiva, a odredište mračnog putovanja autom nepoznato mu je. Indiferentan je prema prostorima kojima se kreće kao i naizgled prema životu samom, ipak prva reakcija koju dobivamo od njega je strah kad osjeti da mu je život ugrožen. Iako naposljetku shvaća da bi ovo moglo biti njegovo posljednje putovanje, on ostaje pasivni promatrač koji ne poduzima ništa, svjestan da je prekasno i da je nemoćan.

Jesu li usputna ljubazna riječ prodavačici i smiješak pozdrava poznaniku manje iskreni ako im ih uputi jedan ratni zločinac? Bi li mu kuhar u lokalnom restoranu ipak poslužio jelo, kao što mu kuharica poslužuje kozetinu u kampu, da zna tko ga jede? Bi li se njegova djevojka budila s njim u krevetu ujutro, svjesna kako će isto popodne narediti podređenom vojniku da raspori nevinu ženu? Bi li ti civili bili jednako indiferentni prema nasilju koje provodi, kao što su njegovi vojnici koje je istrenirao, da znaju? Ostaje nejasno koliko je društvo upućeno u to tko je ovaj čovjek po zanimanju i ako je, zašto se ponaša kao da ga nije briga. Nakon što je naredbama obavio svoj krvavi posao, za razliku od ostale dvojice čiji dan nema sretan završetak, zapovjednik provodi ugodnu večer sa svojom djevojkom te se oni zagrljeni udaljavaju u noć ulicom punom ljudi. U zapovjednikovu filmu dominiraju scene jedenja – simbol moći njegovog invazivnog proždiranja ljudi oko sebe.

Pojedinac je tipiziran kako bismo shvatili da su aktualni društveno-politički problemi integrirani u sve pore društva čiji pripadnici, iz želje za moći ili iz vlastite nemoći postaju dio destruktivnog mehanizma rata. Bilo da se radi o onima koji svjedoče ili onima koji čine nasilje, očekivana reakcija ljudskosti izostaje. Glume li indiferenciju zato što se boje za svoj život ili je rat ubio sve ljudsko u njima? Rezignirani ljudi južnoameričkog velegrada svjesni su rata oko sebe, ali ga prešutno toleriraju okrećući glavu dok god ih se izravno ne tiče. Na neki se način zateknemo šokiranima i vlastitom indiferencijom prema kadrovima sveprisutne tjelesne i psihološke patnje na koju se oko brzo navikne nakon što splasne prvotna empatija i dođe do zasićenja.

Scene po svojem trajanju i sadržaju djeluju gotovo dokumentarno. Redatelj nas monotonijom svakodnevice običnih ljudi, od čega se i sastoji najveći dio filma, umara da bi nas intenzivnije iznenadio kad za to dođe vrijeme. Svojim sporim ritmom film zahtjeva od gledatelja da obrati pažnju na detalje, no tu pozornost gotovo se i ne trudi zadržati. One malobrojne scene eksplicitnog nasilja, kao kulminacije tjeskobnog iščekivanja, nisu izravne, već naznačene zvukovima, a namjerna nedorečenost prikazanog tjera nas na preispitivanje i subjektivno tumačenje stvari.

Sugestivnost filmskog jezika i narativnih postupaka koju redatelj prigrljuje, odbacujući pritom izravni prikaz kao opredjeljujuć i previše jednoznačan, u službi je proširenja naše percepcije nasilja. Ono nije predstavljeno kao ekstrem, s kojim najčešće povezujemo taj pojam, već kao pasivna, u filmu sveprisutna, agresija. Život u stalnom strahu – za život, tjeskoba, međusobno nepovjerenje, otuđenost, neizvjesna budućnost, svijest o postojanju nasilja u neposrednoj okolini, ali nemoć pojedinca da reagira i pobuni se protiv njega. Kao posljedica takve svakodnevice, javlja se bijeg od stvarnosti negiranjem ili prešutnim prihvaćanjem nasilja.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari