Istaknuto
14.06.2018.

Folklorni ansambl Ivan Goran Kovačić već 70 godina djeluje u okviru istoimenog studentskog kulturno umjetničkog društva kao jedan od najboljih i najslavnijih hrvatskih folklornih ansambala. Okruglu obljetnicu proslavili su odličnim koncertom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

10.06.2018.

Uoči Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, a nekoliko dana nakon presude Zdravku Mamiću, pjesma "Nogomet" Pips, Chips & Videoclipsa ponovno postaje iznimno aktualan društveni komentar. Kako je Ripper 1998. u žar zbivanja smjestio u suštini antinogometnu pjesmu, to se ne susreće često.

Intervju

Lea Anastazija Fleger: “Ne postoji udžbenik iz režije, učiš kroz rad i vlastito iskustvo”

18.02.2018. Tim HrvaćaninFoto: Privatna fotografija

Zadnjih godina Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu iznjedrila je nekoliko vrlo zanimljivih mladih redatelja, a među njima se zasigurno izdvaja Lea Anastazija Fleger kao jedna od najvećih nada hrvatskog kazalištu. Profesionalni debi imala je u Teatru Ulysses na Brijunima, nakon čega je režirala dvije iznimno hvaljene predstave u HNK u Varaždinu, crnu komediju “Bog masakra” i nedavno premijerno odigrani mjuzikl “Prošlih pet godina“. Za Fleger je to tek početak jer je ove godine još očekuju režije u Zagrebačkom kazalištu mladih i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Sve to bilo je povod da s Fleger razgovaram o njezinom kazališnom iskustvu.

Kako je došlo do toga da režiraš mjuzikl “Prošlih pet godina” u HNK u Varaždinu?

Sve je počelo prije pet godina kada sam bila studentica druge godine režije na Akademiji dramske umjetnosti. Producentica Petra Jagušić i ja odlučile smo raditi mjuzikl “The Last 5 Years” suvremenog američkog autora Jasona Roberta Browna kao izvannastavni studentski projekt. Okupile smo prijatelje muzičare s Muzičke akademije i dva ogromna glumačka talenta – Tihanu Lazović i Adriana Pezdirca, koji su tada također bili studenti, te se upustili u nezaboravnu avanturu. Svima nam je to bio prvi susret s muzičkim teatrom. Dobili smo veliku podršku od tadašnjeg dekana Borne Baletića.

Predstava je bila jako uspješna, puno se igrala, a dobili smo čak i Rektorovu nagradu. To je tada bio studentski projekt, ali uvijek sam se nadala da će “Prošlih pet godina” dobiti priliku u nekoj profesionalnoj produkciji. Nakon moje režije predstave “Bog masakra” u HNK Varaždin, umjetnički ravnatelj Ozren Prohić pozvao me da režiram mjuzikl na varaždinskoj velikoj sceni.

O čemu se radi u mjuziklu?

“Prošlih 5 godina” intiman je, komorni mjuzikl nabijen emocijama, humorom i odličnom glazbom. Zanimljiva je činjenica da cijelu dramsku radnju nose samo dva lica, Cathy i Jamie. Songovi prate priču o pet godina njihova života, njihove veze od samog početka (prvog izlaska) do kraja braka. Dramska struktura mjuzikla iznimno je zanimljiva. Cathy i Jamie paralelno pričaju svoju ljubavnu priču. Oni zajedno stvaraju sliku o povijesti veze koja je prerasla u brak.

Gomilanjem raznih muzičkih stilova, dinamičnim izmjenama songova i dijaloških scena, na sceni se stvara ludi život, mikrokozmos mlade glumice i mladog pisca.  Siže mjuzikla neprestano nas baca kroz pet godina života Jamieja i Cathy. Iz dvije vizure gledamo sreću, smijeh, suze, svađe, nade, razočaranja, cijeli spektar emocija. Svatko na svoj način prikazuje događaje koje su zajedno proživjeli.

Mjuzikl izvode Hana Hegedušić te Igor Barberić i Ivan Čuić u alternaciji, kako si birala glumce?

Hana je članica ansambla HNK u Varaždinu, ona je bila logičan odabir. Ona je odlična dramska glumica, ali ima i dosta iskustva s mjuziklima, igrala je u “Chicagu” i „Briljantinu“ u Komediji te “Pacijentima” u Lisinskom.  Uloga Jamieja je vokalno izrazito zahtjevna, putem audicije smo izabrali Ivana Čuića i Igora Barberića. Ivan je novi član glumačkog ansambla Komedije, pravi glumačko- pjevački dragulj, a Igor je stvarno cijeli život u mjuziklima. Odluka dirigenta Stjepana Vugera i mene stvarno nije bila teška.

Foto: hnkvz.hr

Tijekom procesa pridružila vam se i mlada Varaždinka Irma Dragičević kao Hanina zamjena.

Da, Irma nam se pridružila tijekom procesa. Sretna sam što se nama, mladima daje prilika da radimo i da se kroz rad razvijamo. U Varaždinu je proteklih par godina puno mojih kolega i prijatelja dobilo šansu igrati i režirati – Marina Pejnović, Natalija Manojlović, Irena Tereza Prpić, Katarina Strahinić, Sara Stanić, Karlo Mrkša, a sada i Ivan Čuić i Irma Dragičević.

Kako se u projekt uključio dirigent Stjepan Vuger i tko je birao glazbenike?

Glazbenike je odabrala produkcija kazališta u dogovoru s dirigentom Stjepanom Vugerom. Do suradnje sa Stjepanom došlo je zapravo slučajno. On je radio na ispitu klase Dolenčić/Boban prošle godine. Svi su bili iznimno zadovoljni njegovim trudom, radom, strpljenjem i predanošću u radu s glumcima. Čim sam to čula, odmah sam znala da je Stjepan prava osoba za naš novi projekt. On je stvarno bio moja desna ruka u ovom procesu.

Je li teže režirati mjuzikl nego dramsku predstavu?

Ja sam uz gimnaziju završila i srednju glazbenu školu, asistirala sam Ozrenu Prohiću i Krešimiru Dolenčiću na operama, te se tako godinama upoznavala s procesom rada u muzičkom teatru. No, moram priznati, lakše je režirati dramsku predstavu. U glazbenom teatru glazba ti postavlja čvrsti okvir unutar kojeg moraš raditi predstavu. Glazba određuje vrijeme i vremenski tijek, karakter, atmosferu scena. Mislim da u dramskom teatru redatelj i glumci imaju veću mogućnost autorstva. U predstavama je jedna od najvažnijih stvari ritam unutar i kroz scene. Dramski teatar nudi ti mogućnost pauze, izdvajanja misli, rečenica, poanti, ubrzavanja, usporavanja, redatelj je tada gospodar vremena, dok je u glazbenom teatru glazba vodilja.

“Prošlih pet godina” je druga predstava koju režiraš u HNK u Varaždinu, nakon “Boga masakra” koji je izazvao veoma pozitivne reakcije.

Bog masakra moja je diplomska predstava. Da, dobila je odlične kritike, dosta se igra i gostuje po Hrvatskoj i izvan nje. Imali smo recept za dobru predstavu. Odlična podjela (Sunčana Zelenika Konjević, Irena Tereza Prpić, Robert Plemić i Marinko Prga), odličan tekst, dobra redateljska priprema i ideja. Mislim da mi nikad nije bilo lakše raditi predstavu. Glumcima se jako svidjela moja ideja da igraju na svega pola metra od publike, te da su svi skoro cijelo vrijeme na sceni. Publika je smještena kružno, oko glumaca i svaki gledatelj sam bira koga će od njih gledati, radi svoje kadriranje predstave. Toliko su blizu da se vidi svaki pogled, treptaj, uzdah, pomicanje obrve. Mi smo napravili suživot ta četiri lica na sceni.

To je prava glumačka predstava. Mnogo redatelja misli da moraju puno konceptualizirati. Ja sam si s “Bogom masakra” dokazala da ne trebaš ništa puno, nego samo pametno i dobro usmjereno. Moraš paziti da konceptom ne ideš protiv glumaca. Ne može glumac biti znak na sceni. On je glavno sredstvo preko kojeg ti kao redatelj možeš bilo što. Ako ti je loš glumac, loša ti je predstava. Upravo zato su mi “Črna mati zemla” i “Ljudi od voska” najbolje prošlosezonske predstave. Fenomenalne su na glumačkoj, tekstualnoj i režijskoj razini. Kada sam ja dio publike, želim gledati priču i žive ljude na sceni. Ne volim gledati neke znakove, kada glumac postaje jednak scenografiji ili svjetlu. Jer on to nije.

[Bog masakra] Foto: hnkvz.hr

“Bog masakra” ti je bila druga profesionalna predstava, ujedno i diplomski rad. No prva je bila praizvedba drame “Pečat” mladog autora Borne Vujčića u Teatru Ulysses na Brijunima.

Borna Vujčić je gledao moj ispit iz režije baštine “Kate Kapuralica”. Par dana nakon ispita nazvao me i rekao: “E Lea, bi li ti režirala moj tekst na Brijunima?”. Ja sam naravno pristala. Tada sam bila na četvrtoj godini studija. Mislila sam da me netko zafrkava, ali bila je istina, prvu profesionalnu predstavu režirala sam na Velikom Brijunu u produkciji Teatra Ulysses.

“Prošlih pet godina” ti je zapravo prva predstava od “Boga masakra”, u međuvremenu si asistirala na dosta projekata, “Pričama iz Bečke šume” u Gavelli, “Črna mati zemla” u ZKM-u, “Viktorija od neprijatelja” na Dubrovačkim ljetnim igrama i “Adel i Mara” u HNK u Zagrebu.

Ne postoji udžbenik iz režije. Nitko te ne može učiti režirati. Svatko od nas usmjerava se i uči kroz rad i iskustvo dobiveno na vlastitim predstavama i asistirajući starijim redateljima. Mislim da ne postoji niti jedan student režije koji nije asistirao tijekom studija i pri samom završetku studija. Što se tiče prilika, nije lako mladim redateljima, ali lijepe se stvari događaju u domaćem kazalištu, ravnatelji pozivaju mlade snage da rade svoje predstave. Snježana Abramović uvela je Ivana Planinića u ZKM gdje je režirao svoj diplomski rad “Ponoć”; Višnja Babić Trešnju je otvorila Paolu Tišljariću koji je ondje postavio “Carevo novo ruho” i “Snježnu kraljicu”; Teatar &TD će uskoro izaći s nekoliko projekata kojima će se predstaviti tek stasala ekipa; Marina Pejnović postavila je u Varaždinu “Nema života na Marsu”, tekst Une Vizek nagrađen Marinom Držićem. Skupila se dobra generacija, otvaraju nam se vrata i klima je sve bolja za mlade umjetnike.

Kako ti je bilo raditi na “Črnoj mati zemla”?

To mi je najljepše kazališno iskustvo u životu. Upoznala sam ZKM-ov ansambl i moram reći – nije ZKM bezveze ZKM. Njima je predstava dijamant za koji svi dišu zajedno. Nije im bitno tko će imati koliko monologa, tko će se koliko istaknuti, bitno im je da predstava bude “malo sveto dijete”. Ja sam slušala rečenice koje su oni govorili Dori: “Štrihaj me, štrihaj me, nisam ja bitan, bitan je Adrian u ovoj sceni”. Rado će sebe staviti u drugi plan radi cjeline, predstave. To se ne viđa često. Dora je radila takav raspored proba da svatko dolazi samo na svoje scene, ali oni su skoro svi bili stalno na probama. Oni se međusobno gledaju, pomažu si, daju savjete, tamo vlada obiteljska atmosfera, ali bez pretjerivanja, stvarno divno. Zato smo se svi počeli baviti kazalištem.

Što te dojmilo u radu Dore Ruždjak Podolski?

Dora je bila nevjerojatno pripremljena. Mislim, nije to nevjerojatno, svi bi redatelji tako trebali voditi probe. Ona je u svakom trenutku znala što želi i kako, divno je vodila glumce, muzičara Stanka Kovačića, imala odlične ideje i fenomenalnu komunikaciju s autorskim timom.

Ove godine ćeš i ti režirati u ZKM-u, radiš s Učilištem predstavu “Junaci Pavlove ulice”.

Ove godine je 70. godišnjica ZKM-a i ravnateljica Snježana Abramović odlučila je napraviti profesionalnu predstavu Učilišta. Jako sam se razveselila jer sam i sama godinama išla na dramsku u ZKM. Prije 10 godina bila sam u takvom, sličnom projektu “Zabranjena vrata”, profesionalnoj predstavi Učilišta. Dramska pedagoginja Grozdana Lajić, kod koje sam išla na dramsku, nazvala me i rekla: “Lea, idemo raditi predstavu”. Upravo su “Zabranjena vrata” jedan od glavnih razloga zbog kojih sam odlučila pomisliti da ću se nekada baviti kazalištem. Sada radim predstavu s djecom i vidim da se i oni malo po malo zaljubljuju u kazalište.

Foto: Privatna fotografija

Tko je predložio da radite “Junake Pavlove ulice”?

Nikolina Rafaj, moja dramaturginja koja je također bila polaznica ZKM-a, i ja smo odabrale tekst Ferenca Molnara “Junaci Pavlove ulice”. Cilj nam je bio odabrati tekst u kojem će djeca igrati djecu, tekst koji će biti blizak “malim glumcima”, u kojem će se pronaći. “Junaci” su muška, napeta priča. Uvijek je dobro da djeca igraju svoje vršnjake, da ne igra netko tatu, netko djeda, nego oni igraju djecu. Zato je predstava “Emil i detektivi” bila pun pogodak jer kad klinci igraju klince to je uvijek dobitna kombinacija.

ZKM ima mogućnost uključiti polaznike dramskog studija u svoje produkcije i nadam se da će biti još ovakvih predstava. U listopadu smo napravile audiciju te odabrale 25 najboljih. 25 zato što smo napravili dvije podjele, alternacije. Velika pomoć u radu nam je dramska pedagoginja Grozdana. Premijera je 6. travnja.

Nakon “Junaka Pavlove ulice” čeka te režija na Dubrovačkim ljetnim igrama s mladim kolegama Marinom Pejnović i Hrvojem Korbarom. Kako je došlo do toga?

Hvala Dori Ruždjak Podolski! Ideja je da se pokrene suradnja s Akademijom dramske umjetnosti, to je početak projekta koji će trajati godinama. Svake godine bi tek završeni redatelji trebali raditi predstavu sa studentima glume, dramaturgije i plesa.

Režirat ćete pirne drame Držića i Nalješkovića. O čemu se tu radi?

Pokušat ćemo se dovinuti novom čitanju i pristupu ambijentalnosti. Svi znamo kako je tekla povijest ambijentalnog teatra u Dubrovniku, a ovim projektom istražujemo čitanje nove ambijentalnosti. Pirne drame su užasno zanimljive zato što je Dubrovnik danas središte, destinacija vjenčanja, a većina Držićevih i Nalješkovićevih drama izvodilo se upravo na pirovima. Mi ćemo ispitivati utjecaj današnjeg Grada Dubrovnika i njegovih običaja na izvedbu i izvedbenost.

Hoćete li raditi svaki svoj dio?

Da, ali ćemo se tematski i motivski povezati. To će biti tri različita rukopisa, ali imat ćemo zajedničku priču. Imamo osam studenata glume koje dijelimo u sva tri dijela. Polazište su nam pirne drame Držića i Nalješkovića. Koristit ćemo njihove teme, motive i lica u kreaciji novog dramskog teksta. S nama rade dramaturginje Nikolina Rafaj i Nina Bajsić.

(Visited 681 times, 2 visits today)

Komentari