Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Izvedbene umjetnosti

“Črna mati zemla” (ZKM): Odlična i emotivna adaptacija potresnog romana

11.05.2017. Tim Hrvaćanin[Črna mati zemla] Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

Roman “Črna mati zemla” Kristiana Novaka u kratkom je roku stekao kultni status i brojne poklonike, stoga ne čudi da je emotivna i mračna priča o zlosretnom djetinjstvu u Međimurju relativno brzo pronašla svoj put do filmskog platna i kazališnih dasaka. Redateljica Dora Ruždjak Podolski inicirala je kazališno uprizorenje nagrađivanog romana, a plodno tlo pronašla je u Zagrebačkom kazalištu mladih. Adaptaciju romana povjerila je dramatičaru Tomislavu Zajecu, iako su i ona i Novak bili uključeni u proces dramatizacije. Nakon iscrpne, temeljite i dugotrajne pripreme, “Črna mati zemla” u ZKM-u je premijerno zaigrala 1. travnja.

Središnji lik romana je Matija Dolenčec (Adrian Pezdirc), mladi pisac koji je proživio traumatizirajuće djetinjstvo u neimenovanom međimurskom selu s južne strane rijeke Mure. Zbog stvari kojima je svjedočio i koje je sam činio, Matija se svog djetinjstva uopće ne sjeća, već patološki laže i izmišlja priče. Nakon prekida s djevojkom Dinom (Mia Biondić) započinje rekonstrukciju vlastitog djetinjstva i potisnutih sjećanja. Upravo tako počinje i predstava, scenom njihove svađe, nakon koje oživljava svijet Matijinog djetinjstva.

Prvi dio predstave prati intimni svijet dječaka Matije nakon iznenadne smrti njegova oca, za koju 6-godišnje dijete krivi sebe. Naime, Matija misli da je njegov otac umro zato što se on na njega naljutio. Ta samonametnuta krivnja uvjetuje njegove odnose sa školskim prijateljima, članovima obitelji i sumještanima te uzrokuje promjene u njegovom ponašanju, pojačanu agresiju i izolaciju od okoline. Drugi dio predstave zahvaća šira društvena zbivanja, osam potresnih samoubojstva koja su se u tom selu dogodila u roku dva mjeseca, a s kojima je Matija na ovaj ili onaj način povezan. U drugome dijelu upoznajemo i lik Franje Klanca (Dado Ćosić), desetogodišnjeg dječaka koji je bio Matijin prvi prijatelj, ali i žrtva pedofilije.

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

Mjesto radnje možemo tumačiti kao simbolični kraj svijeta u kojem se isprepliću zbilja i mašta, svijet ljudi i duhova. U tom pogledu iznimno su važni likovi Hešta i Pujta (Pjer Meničanin i Milica Manojlović), glasova iz Matijine glave koji se, poput nekih demona, pojavljuju kao njegova priviđenja. Pod njihovim utjecajem Matija postaje nasilan, ubija životinje, bježi od kuće, ne razgovara više sa svojom obitelji jer misli da će ga demoni čuti i zatim nauditi njegovoj majci ili baki. Matija je uvjeren da ljudi stradavaju i umiru kada se on naljuti jer u bijesu izgubi kontrolu i svijest o svojim postupcima. Zanimljivo je da je redateljica iste glumce odabrala da igraju i znanstvenike koji provode istraživanje o tim samoubojstvima, čime se stvara simbolična veza između nadnaravnog i znanstvenog.

Iznimno je važan i lik Matijine bake (Urša Raukar) koja malom dječaku puni maštu s pričama iz narodne predaje, o nadnaravnim bićima i pojavama međimurskog kraja. Time je potencirala ono što je uslijedilo u njegovom ponašanju i vjerojatno odgojila njegovu osobnost pripovjedača koji cijeli život izmišlja priče. Bakine priče u predstavi dobivaju puno prostora i praćene su upečatljivim scenskim slikama poput procesije sa svijećama i plesa riječnih vila. Upravo priča o vilama postaje okidač za Matijin prvi nasilan čin, pokušaj utapljanja dječaka Karla u Muri, što je sjajno režirano uz maketu drvenog riječnog čamca i efektno polijevanje vodom.

Kompleksna struktura predstave

Zajec je vrlo dobro strukturirao adaptaciju romana. Iako se većina radnje odvija u vrijeme Matijinog djetinjstva (od sprovoda oca do Francovog samoubojstva), povremeni vremenski skokovi vraćaju nas u sadašnjost. Kroz odnose i razgovore odraslog Matije s Dinom i sestrom Ivom (Nataša Dorčić) stvara se zaokružena slika proživljene traume i složene psihe glavnoga lika. No osim pogleda u Matijin unutarnji svijet i odnose s bliskim osobama, u adaptaciji se našlo mjesta i za širi društveni okvir, i to na više razina.

S jedne strane portretira se surovi život na selu, u vidu odnosa obitelji Dolenčec sa sumještanima koji sa zebnjom gledaju na ponašanje maloga Matije i u liku majke (Doris Šarić Kukuljica) koja kao nezaposlena udovica mora brinuti o djeci i starici. S druge je strane selo prikazano u vrijeme demokratskih promjena, taj domoljubni duh koji je početkom 90-ih naglo uzletio i čija se površnost ismijava te prokazuje na primjeru lokalnog HDZ-a i nogometnog kluba. “Slavljeničku” atmosferu u selu ubrzo zamjenjuje društvena tjeskoba koja prati osam neobjašnjivih samoubojstva, a podcrtavaju je statistički podaci koje iznose znanstvenici. Treće, tu je i svijet djece koja se druže u školi i izvan nje, a oko njih se gradi motiv prijateljstva koji leži u suštini radnje.

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

U predstavu su izvrsno uklopljeni lutkarski elementi koji značajno doprinose atmosferi radnje. Baka svoje priče pripovijeda uz kuhinjske predmete koji postaju lutke, a i veoma je simpatično njezino dočaravanje kokoši. Iznimno su dojmljive scene s demonima u kojima značajnu ulogu igraju i rekviziti. Već u prvoj sceni u kojoj se pojavljuju, dok Matija sjedi za obiteljskim stolom, demoni izazivaju jezu kroz jednostavnu i ritmičnu igru s priborom za jelo. Mora se istaknuti i zastrašujući prizor klanja kokoši, kada demoni u prvome planu raskomadaju jastuk, a Matija krvav izlazi iz staje. Riječ je o snažnim i dojmljivim prizorima koji gledatelja drže u neprekidnom stanju napetosti.

Odličan glumački ansambl

Velike pohvale zaslužuje glumački ansambl predstave u kojem nema slabe karike. Adrian Pezdirc glavnoga junaka igra tako da vam je malo odbojan, a Matija Dolenčec se čini kao upravo takva, pomalo tvrdoglava i prepotentna osoba. Na kraju predstave ne suosjećate s njim, iako je i on proživio grozne stvari, već s Franjom – ne samo zato što umire, nego zbog svega što je proživio. Uvijek usamljen, želio je samo nekamo pripadati. Dado Ćosić na scenu donosi ogoljenu bol i samoću. Izuzetno emotivan kraj predstave rijetko će koga ostaviti ravnodušnim. Ono što se događa Franji čini se zaista stvarnim, na nekoliko minuta zaboravite da je to “samo” predstava, lik iz priče, već preplavljeni tugom suosjećate s tim dječakom koji u svom kratkom životu nije upoznao ljubav i sreću.

Urša Raukar oduševljava kao lucidna baka, i svojom pojavom i govorom. Doris Šarić Kukuljica standardno je izvrsna i na scenu donosi iskrenu majčinsku ljubav i želju za zaštitom svoga djeteta. Odlična je i Nataša Dorčić kao brižna starija sestra, poput onih pametnih sestara koje u serijama gledamo epizodno, dok njihova mlađa braća rade nestašluke. Suzanu Nikolić odavno nismo vidjeli u ovako dobrom izdanju kao što je uskočila u cipele seoske učiteljice. Pjer Meničanin je briljantan kao jedan od demona. Isprva je istovremeno zabavan i zastrašujući, no odjednom vam od njihove okrutnosti cijelim tijelom prođu neugodni trnci. Meničanin i Milica Manojlović na scenu zaista donose jezu, strah i ludilo – i pratite ih s velikim uzbuđenjem.

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

Cijelu predstavu gotovo neprekidno prati glazba. Stanko Kovačić uživo svira na violončelu, dok je matrica djelomično i reproducirana. Odlična glazbena podloga u više navrata izvrsno pogađa ambijent predstave. Pritom je najveći naglasak na međimurskim popevkama, poput Da nam pak dojde to vreme ili Dej mi bože koje Raukar odnosno Biondić pjevaju uživo, dok su neki motivi međimurske glazbe iskorišteni u instrumentalima (Raca plava po Dravi). Kad smo kod toga, valja pohvaliti i glumce koji su vrlo dobro savladali međimurski dijalekt.

Izvrsna je scenografija Stefana Katunara. U središtu scene je konstrukcija koja služi ritmičnom protoku ljudi između prizora i utjelovljuje razne prostore, od kokošinjca do šupe. Uz pomoć naslonjača, nekoliko klupa i stolaca stvoreni su nogometni teren, školska učionica, obala Mure i kuća Dolenčecovih, a pozornica je iskorištena u cijeloj veličini. Rasvjeta Aleksandra Čavleka decentno podcrtava stanja u kojima se likovi nalaze, dok nas je Doris Kristić sa svojim kostimima vratila u devedesete, ali bez skretanja u karikaturu.

Črna mati zemla” je predstava maštovite režije koja iz jedne mračne perspektive govori o boli i samoći. Redateljica Dora Ruždjak Podolski izvrsno nas vodi kroz kompleksnu strukturu ovog uprizorenja. Vješto balansira između velikog broja likova, različitih narativnih pravaca i više vremenskih planova, tako da je radnja jasna i gledateljima koji roman nisu čitali. Predstava obiluje brojnim detaljima, što je redateljica začinila igrom s rekvizitima, projektorom, lutkama, scenskim prostorom, paralelnom radnjom u više planova i glazbom koju je, kao i druge folklorne motive, dojmljivo utkala u tkivo radnje. Na kraju smo dobili jednu od najboljih predstava ove sezone koju bi svi trebali pogledati – ne samo zbog priče koja će rijetko koga ostaviti ravnodušnim, nego zbog kvalitete kojom je “Črna mati zemla” rađena na svim razinama, od adaptacije preko režije do glumačkih ostvarenja.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(10 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari