novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Ljudski glas” (ZKM): Glasno “ne” nadzoru

Foto: www.zekaem.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Beogradski redatelj Bojan Đorđev u suradnji s dramaturgom Goranom Ferčecom i njegovom asistenticom Espi Tomičić na daske Zagrebačkog kazališta mladih postavio je kazališni triptih “Ljudski glas“. Predstava je to koja kombinira istoimeni dramski tekst Jeana Cocteaua iz dvadesetih godina dvadesetog stoljeća (prijevod Urše Raukar) s epistolarno-ispovjednim romanom autorice Chris Kraus “I Love Dick” iz 1997. godine i filozofsko-teorijskim dnevničkim zapisima Paula B. Preciada “Ovisnik o testosteronu” iz 2008. godine (prijevodi Ivane Ostojčić).

Prvi dio predstave polazi od predloška “Ljudski glas”. Gledamo pet žena, u izvedbi Hrvojke Begović, Nataše Dorčić, Barbare Prpić, Urše Raukar i Lucije Šerbedžije, zapravo jedan lik očajne, na trenutke histerične žene u telefonskom razgovoru s muškarcem koji ju je napustio. Sve glumice nose isti kostim, malu crnu haljinu u kombinaciji s klasičnom bisernom ogrlicom, od plakanja uništenom maskarom i razmazanim ružem. One su umilne, submisivne, podatne i spremne na žrtvu svega što jesu i imaju (pa čak i vlastitog života!) za muškarčevu afirmaciju s druge strane žice (“sad, kada govoriš, ja imam zraka”). Tijekom prvoga dijela tako često čujemo “ja sam ta koja je glupa” ili pak “ja sam kriva za sve”, dok se glumice većinom kreću po stepeništu, od gledatelja najudaljenijem prostoru scene.

Scena je otvorenog tipa, a gledalište je okružuje s tri strane (scenografija Siniše Ilića). Na sredini se nalazi velik stol na kojem su kaotično prostrte raznobojne cijevi koje predstavljaju žice, a pod njim su razmješteni najrazličitiji uređaji poput fakseva ili telefona. U taj će dio scene glumice postepeno prodirati, isprva gotovo oprezno, a zatim neporecivo čvrsto, indikativno svlačeći haljine i skidajući šminku. On će tako biti i mjesto penetriranja u drugi dio predstave koji polazi od epistolarno-ispovjednog romana “I Love Dick“, upućen Dicku, idealiziranom kauboju-intelektualcu, primatelju pisama (fikcionalizirane) Chris Kraus i njezinoga muža Sylvère.

Foto: www.zekaem.hr

Dok je osoba “s druge strane žice” već u prvome dijelu predstave bila svedena na nijemi adresat, Dick je sada sveden na bezglasni, seksualno objektificirani muški subjekt. Nasuprot tome stoji Chris koja će, ponovno razdijeljena na pet glumica odjevenih u kostime koji oponašaju gola ženska tijela, ponirati u vlastitu seksualnost – pitanje “sviđam li ti se?” zamijenit će “jesi li za akciju?”, označavajući tako korak k samosvjesnijem upravljanju vlastitim tijelom.

U usporedbi s prvim dijelom, iznimno je zamjetljiv pomak u reprezentaciji ženskoga subjekta. Otvara se pitanje položaja Chris kao žene u društvu, njezinih financijskih prilika – usprkos tome što je i sama uspješna umjetnica i intelektualka, većinom je doživljavaju kao intelektualčevu suprugu. Ili, ako hoćete, još jasnije i neignorljivije “Što napraviti s Ozbiljnom Mladom Ženom (kratka kosa, ravne cipele, tijelo lagano pogrbljeno, glava leluja naprijed-nazad između dvije knjige koje je pročitala)?”. Tretiraš je kao dječaka ili od nje napraviš krotku ženicu.

Na sada već jasno i čvrsto postavljenim temeljima rodne problematike otvara se treći dio predstave koji pak polazi od teksta Paula B. Preciada “Ovisnik o testosteronu” te funkcionira kao filozofski zapisnik promjena pod utjecajem testosterona na tijelu transrodne osobe i razmatranja o rodu i rodnoj ideologiji uopće. Ako su glumice do sad tumačile jedan lik, u farmakopornografskom režimu svaka tumači jednu stereotipiziranu, plošnu reprezentaciju ženstvenosti naglašenu kostimografijom Maje Mirković: pretjerano dlakava u kostimu gorile, seksualizirana mala sirena, objektificirana liječnica, bucmasta i muškobanja.

Karikiranjem reprezentacija ženstvenosti koje ustrajno recitiraju teorijski tekst, subverzivno se podriva poimanje polariziranih rodnih uloga i seksualnosti putem kojih se nad njima vrši nadzor. Također, na tragu teoretičara poput Simone de Beauvoir, Judith Butler ili Michaela Foucaulta, sam je tekst vođen idejom o promišljanju binarne rodne podjele i seksualnosti u društvu uopće te kontrole koju farmakopornografski režim putem njih vrši. Stoga Paulo Beatriz Preciado odbija dopustiti nadziranje svog tijela i pred deklariranjem sebe kao muškarca odabire arbitrarno, nekontrolirano korištenje testosterona, zbog čega o njemu i postaje ovisan.

Foto: www.zekaem.hr

Politički moment koji je najjače izražen upravo u trećem dijelu predstave preslikava se i na dinamiku izvođačica u prostoru – sad postoji interakcija s gledateljem (bucmasta dijeli kolače, uspostavlja se kontakt očima s gledateljem), a dok se prvi dio odvijao u dnu otvorene scene, treći dio bismo mogli smjestiti na njezine rubove, čime se još jednom podcrtava politička ambicija predstave te na neki način komentira i stvarnost izvan nje.

Dekonstrukcija binarnog poimanja roda

Sagledano u cjelini, predstava sjajno gradira autonomiju ženskoga subjekta koji usporedno s fizičkim osvajanjem prostora aproprira vlastitu seksualnost i (rodni) identitet, prvo propitujući, a zatim dekonstruirajući binarno poimanje roda i rodnih uloga te iz pitanja koja se tiču (ženskog) tijela istjerujući Crkvu, državu, pa čak i feminizam. “Ljudski glas” je, dakle, ženski glas. U vrijeme kada se Istanbulska konvencija smatra kontroverznom, hrvatska svakodnevica pleše po rubu društvenih sloboda, koketira se s klerikalizacijom društva i približava društvu u kojem nas nadziru, čini se da su nam ambiciozni kazališni projekti s jasnim političkim angažmanom poput ovog vrlo potrebni.

Iako sama predstava nije lako kazališno štivo, što bi potencijalno moglo izazvati probleme u njezinoj recepciji, ona je još jedna potvrda zekaemovske kazališne estetike koja ne samo da ne odustaje od (samo)promišljanja umjetnosti i društva, propitivanja kazališnih postupaka i forme, već u samo središte postavlja goruće društvene probleme od kojih ne valja bježati, a ne zadovoljavaju se jednostranim ni jednostavnim odgovorima.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari