Odakle inspiracija, kada inspiracije nema?

Carlos Ruiz Zafón je u svom djelu Anđelova igra o nadahnuću za pisanje rekao da je to stanje u kojem sjedneš za stol i pisaću mašinu sve dok ne iscijediš riječi iz glave. Ponekad ipak papir ostane prazan i pisac se onda nađe pred zidom. Može pokušati glavom kroz njega, ili ga elegantno zaobići tako da inspiraciju pronađe negdje drugdje. Uvriježeno je mišljenje da se jedino dobro može pisati o nečemu o čemu znamo činjenice, pa su tako brojni pisci inspiraciju za svoja djela našli upravo u stvarnim događajima od kojih su neki više ili manje bizarni.

Potpuno je razumljivo da je za pisanje krimića potrebno biti i potkovan, barem za one dobre. Tako je i Edgar Allan Poe, slavni engleski novelist, pratio suđenje ubojici koja ga je navela na pisanje kratke horor-priče The Tell-Tale Heart. Naime, suđenje koje se dogodilo 1941. godine bilo je bankaru koji je zbog dugova ubio stolara, te ga još živog zakopao ispod njegove kuće i pokrio daskama. Upravo takav slijed događaja glavni je zaplet u Poeovoj priči s razlikom u likovima: Poeov ubojica je ujedno i pripovijedač cijele priče, a ubija starca zbog njegovog ‘strvinarskog plavog oka’. Također, Poeovog ubojicu izjeda osjećaj krivnje i on na koncu priznaje svoj zločin, dok je ubojica u zbilji izgubio tu suosjećajnost, te je otkriven tek kada je truplo bilo u stanju truljenja.

Gustave Flaubert je također jedan od pisaca koji je svoju inspiraciju pronašao u malograđanskoj svakodnevici. Tako je njegov najpoznatiji, i vjerojatno svojevremenski najproganjaniji, roman Madame Bovary nastao samo na temelju novinskog izvještaja iz crne kronike. Na vijest koja se ni po čemu nije izdvajala od ostalih o smrti domaćice, Flaubert je uspio napisati opsežan roman o domaćici koja jednako tako ni po kojim kvalitetama nije iskakala od ostalih. Njezin preljubnički život, stalna potraga za srećom koja joj je bila pred nosom, i nju su ubrzo skončali.

Neki su pak književnici nadahnuće pronašli u drugim granama umjetnosti. Tako je zagonetni pogled s odbljeskom s biserne naušnice na slici postao inspiracija za cijeli jedan roman. Djevojka s bisernom naušnicom, poznata slika Johannesa Vermeera, prerasla je u istoimenu priču Tracy Chevalier. Radnja koja je smještena u Nizozemsku 17. stoljeća opisuje život djevojke Griet koja kao vrlo mlada postaje služavka obitelji slikara Vermeera. Usprkos velikoj obitelji i velikome kućanstvu, ona ubrzo postaje njegova osobna služavka i oni se povezuju na vrlo višim razinama no što su to tjelesne. U trenutku kada on njoj stavi bisernu naušnicu svoje žene kako bi je naslikao raščupane kose i blago otvorenih usana, to pokrene lavinu nesretnih događaja. No, Griet je oduvijek bila svjesna svoje stvarnosti i činjenice da je on njoj uvijek bio samo gospodar. Roman je to prepun burnih emocija koje ćete morati proživjeti s glavnim likovima. Da roman pristaje uz sliku potvrđuje i film jednakog naslova iz 2003. sa Scarlett Johansson u glavnoj ulozi.

Kada se radi o današnjim popularnim knjigama, često možemo samo nagađati što ih je točno inspiriralo, jer autori nevoljko daju o tome izjave. Najčešće polemike se vode oko toga što je to potaknulo Georga R. R. Martina na književni serijal Pjesma leda i vatre. Jedna teorija (po meni najbanalnija) tvrdi da je Martin ideju za knjige dobio promatrajući svoje kornjače. Njegovi su ljubimci neprestano ugibali i u njegovoj su glavi one pretvorene u vitezove i dame koje su te smrti planirale. Puno mi uvjerljivije zvuči teorija Borne Sora koji je na portalu newsbar.hr objavio tekst o povezanosti tematike serije Igra prijestolja s bivšom Jugoslavijom. Usprkos tome što je teorija u potpunosti izmišljena, neke sličnosti nisu zanemarive.

Što god bila muza koja pokreće vašu maštu, zgrabite je i ne dajte joj da pobjegne dok je u potpunosti ne iscrpite. Jer svijet je baš takvima zauvijek zahvalan. Pa makar to bile i kornjače.