Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Vizart

Panama papers otkrivaju umjetnine u Panami

17.04.2016. Petra PlivelićFoto: pinterest.com/davidlhoyt1 i pinterest.com/pretyduzit [autorski kolaž]

Veliko curenje dokumenata iz jedne panamske odvjetničke tvrtke otkrilo je kako svjetski bogataši skrivaju svoj novac, a kasnije u tekstu, otkrit ćemo da skrivaju i umjetnine.

Dokumenti nazvani Panama Papers sastoje se od 11,5 milijuna dokumenata i predstavljaju najveće curenje podataka s kojim su se novinari ikad susreli. Dokumenti dokazuju povezanost sadašnjih i bivših svjetskih čelnika s odvjetničkom tvrtkom Mossack Fonseca, jednom od najzatvorenijih offshore odvjetničkih tvrtki u svijetu, koja je, kako je otkriveno, desetljećima nekažnjeno pomagala klijentima da peru novac i izbjegavaju poreze.

Foto: pinterest.com/aguiasemrumo

Foto: pinterest.com/aguiasemrumo

Panamske umjetnine

No, zašto pišemo o financijskim prijevarama u rubrici Vizart? Baš kao što svaki tajkun i malo poznatiji političar s tavanom ili podrumom zna, gdje su novci, tamo su i umjetnine. Guardianovi istraživački novinari istražujući Papire iz Paname, otkrili su i neke fascinantne art-prijevare koje su zaslužile filmsku adaptaciju.

Tako je, prema Papirima iz Paname, Mossack Fonseca pomogla jednoj newyorškoj umjetničkoj galeriji se pravno zaštiti od potraživanja umjetnine, koju su davno izvornim vlasnicima nasilno oduzeli nacisti, nakon što je potomak izvornih vlasnika pokrenuo pravnu bitku za povrat vlasništva.

Foto: pinterest.com/davidlhoyt1

Foto: pinterest.com/davidlhoyt1

Slučaj uključuje sliku talijanskog umjetnika Amadea Modiglianija, pod nazivom Seated Man With a Cane iz 1918.,vrijednu 25 milijuna američkih dolara, koju su Nijemci kada su umarširali u Pariz 1940. godine ukrali iz jedne galerije. Ova priča iskaz je nepravde koja se očituje u blagu koje je oduzeto vlasnicima za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i nepravde koja se u 21. stoljeću skriva po offshore poreznim utočištima.

Philippe Maestracci, tvrdi da je slika u vlasništvu njegovog djeda Oscara Stettinera, vlasnika židovske galerije u Parizu koji je samo tjedna prije nego su nacisti ušli u grad uspio pobjeći od sigurnog stradanja. Svoju ženu i djecu sigurno je smjestio u Dordogne, no svoju je kolekciju morao ostaviti za sobom.

Foto: pinterest.com/mariajosephinx

Foto: pinterest.com/mariajosephinx

Umjetničko djelo su oduzeli nacisti, a kada su Stettinersi nakon rata napokon krenuli u potragu za djelom, shvatili su da je slika nestala. Ipak, nije propala u zemlju. Naime, 2008. godine, Modiglianijevo djelo pojavilo se na Sothebyjevoj dražbi u New Yorku. Sothebyju je djelo povjerila Helly Nahmad galerija, kojom upravlja jedan od najpoznatijih trgovaca umjetninama na svijetu.

Kontroverzna umjetnička dinastija Nahmad

David Nahmad i njegov brat Ezra izgradili su umjetničku dinastiju koja je dosad zaslužna za stotine milijuna kupnji i prodaja djela nekih od najvećih svjetskih umjetnika. Davidov sin, Helly Nahmad, kojeg mediji karakteriziraju kao playboya, provodio je vrijeme igrajući poker s visokim ulozima, a onda je pritvoren 2014. zbog pokretanja ilegalnog kockanja u svom stanu u Trump Toweru.

Foto: pinterest.com/billywarhol [David Nahmad]

Foto: pinterest.com/billywarhol [David Nahmad]

U međuvremenu, jedini preostali nasljednik iz obitelji Stettiner, unuk Philippe Maestracci, uvjeren je da je Modiglianijeva slika s aukcije upravo ona koja je oduzeta njegovoj obitelji. Djelo se nije uspjelo prodati na aukciji, zbog postavljenih pitanja o njenom podrijetlu. Maestracci tada započinje postupak za povrat slike iz Nahmad galerije, koja se branila iznenađujućim argumentom: galerija se izjasnila da nikada nije posjedovala sporno umjetničko djelo.

Umjesto toga, oni tvrde da je sliku kupio Međunarodni umjetnički centar (IAC), tvrtka osnovana u Panami 1995. godine. To bi značilo da galerija ne može biti tužena za neovlašteno zadržavanje Modiglianija u New Yorku. Sada Papiri iz Paname, koji su procurili iz panamskog odvjetničkog društva Mossack Fonseca, otvaraju neka nova pitanja u ovom slučaju.

Papiri dokazuju da je IAC osnovao Ezra Nahmad te da njime upravlja odvjetnički ured u Ženevi. Zapisi iz Mossack Fonsece pokazuju da je polovina dionica IAC-a 2008. prepisana Davidu Nahmadu, dok je druga polovica uslijedila 2014. godine. Maestraccijevi odvjetnici tvrde kako je IAC ništa više nego fiktivna tvrtka.

Međutim, Nahmadovi odvjetnici inzistirali su da zbog toga što slika nije u New Yorku, te zbog toga što IAC ima sjedište u Panami, ne bi trebalo biti dopušteno da se suđenje nastavi u SAD-u. Također, više puta su branili istaknuvši da je IAC kupio sliku u dobroj vjeri na aukciji. Novootkriveni Papiri sugeriraju da je Mossack Fonseca naporno radila na izmicanju ovog slučaja iz dohvata newyorških sudova.

Nahmadovi – vlasnici u sjeni

Prošle godine, Nahmadovi odvjetnici istraživali su tko bi mogao potpisati dokumente u ime IAC, jer nitko od Nahmadovih nije u mogućnosti to učiniti bez da se poveže s tvrtkom u Panami. Pozivajući se na „vlasništva nad određenom slikom“, Nahmadov  newyorški odvjetnik poslao je e-mailove drugom odvjetniku u kojemu ga je pitao „je li ovlašten za potpisivanje pravnih papira u ime IAC“, dodajući: „Ako nisi ovlašten, molim savjet što je prije moguće o tome tko jest ovlašten za potpisivanje u ime IAC i sve njegove podatke za kontakt“. Drugi odvjetnik je odgovorio da dokumente moraju potpisati direktori tvrtke u Panami. Na kraju, Panamski je ured isporučio popis direktora i službenika tvrtke. Za malu naknadu, nominee director bio je u mogućnosti potpisati dokumente.

No, nominee director nije pravi direktor, odnosno vlasnik. Naime, u fiktivnim tvrtkama pravi tajni vlasnik odabire nominee directora, tzv. kandidata za direktora i šalje mu papire na potpisivanje. Kandidat za direktora ih potpisuje i vraća potpisane dokumente tajnom vlasniku. Kandidat za direktora svjesno radi samo ono što mu tajni vlasnik naredi, sva vlast je i dalje u rukama tajnog vlasnika, baš kao i sudbina kandidata za direktora, kojeg pravi tajni vlasnik može otpustiti kada poželi, objašnjavaju Guardianovi novinari.

Foto: pinterest.com/artriposte [Helly Nahmad (desno) s odvjetnicima]

Foto: pinterest.com/artriposte [Helly Nahmad (desno) s odvjetnicima]

Glasnogovornik Mossack Fonsece odbio je komentirati slučaja Nahmad. Rekao je: „Mi ne možemo dati odgovore na pitanja koja se odnose na određene stvari jer bi to bilo kršenje pravila i zakonske obveze čuvanja tajnosti klijenta.“

Pohranjeno umjetničko blago

Budući da je slučaj i dalje na putu kroz newyorški sudski sustav, vrijednost Modiglianijeve slike raste. Prošle godine, kineski kolekcionar umjetnina Liu Yiqian platio je nešto više od 170 milijuna američkih dolara za Modiglianijevu sliku Reclining Nude.

Nakon što se slika Seated Man nije uspjela prodati 2008. godine, poslana je u IAC-ovo skladište u Švicarskoj, gdje je kolekcija u vlasništvu tvrtke koja zauzima preko 1300 četvornih metara zgrade pokraj zračne luke u Ženevi.

Foto: pinterest.com/moihynes [umjetnik Amadeo Modigliani]

Foto: pinterest.com/moihynes [umjetnik Amadeo Modigliani]

Forbes je 2007. izvijestio da zbirka sadrži oko 5 tisuća radova, u vrijednosti od 3 bilijuna do 4 milijarde američki dolara. Samo njihovih 300 Picassa vrijede oko 900 milijuna američkih dolara. Čak i Nahmadovi ponekad prepoznaju ironiju u stotinama slika koje leže neizložene u pohrani. Bratić Hellyja Nahmada jednom je rekao: „To je kao da skladatelj stvara glazbeno djelo koje nitko ne sluša.“

Cijela ova priča podsjeća na još jednu istinitu priču o krađi umjetnine, tog puta se radilo o Klimtovom djelu iz zlatne faze – Portrait of Adele Bloch-Bauer I, za koji se židovka Maria Altmann uz pomoć odvjetnika Randyja Schoenberga borila na sudu u slučaju protiv Republike Austrije i na kraju pobijedila. Sporna slika nezakonito je dopala u vlasništvo Austrije nakon što su je pravim vlasnicima oteli nacisti. Ovaj slučaj vam je možda poznat i zbog njegove filmske adaptacije Woman in Gold iz 2015. redatelja Simona Curtisa, s glavnim ulogama koje tumače Helen Mirren i Ryan Reynolds. Tko zna, možda ćemo za koju godinu u kinima moći gledati i adaptaciju ovog zanimljivog slučaja oko Modiglianijeve slike.

Komentari