Queerologija: Govoriti o ljubavi kao sredstvu revolucije

Iako o ljubavi odavno svi već sve znaju, makar se tako pretpostavlja, ostaje onaj prostor ljubavi koji se trebao izboriti za svoju poziciju pod suncem. Mnogi su se kroz povijest izložili, osobno birajući takvu metodu, društvenom gnjevu naspram patrijarhalno uređenim odnosima. U ovom slučaju govorimo o književnicima čija ljubavna pisma njihovim odabranicima krase stranice svjetske literature ispisujući povijest otpora i književnosti lišene opresivnog aparata.

Faktografski bismo mogli nabrajati mnoga poznata imena koja čine književne kanone na kojima se odgajaju naraštaji, poput Oscara Wildea, Virginie Wolf, Homera, Allena Ginsberga, Saphe, Lord Byrona, Hermana Melvillea, Walt Whitmana, Alexandera Hamiltona kao i mnogih drugih, čija ljubav, ali i književni opus posvećen ljubavi nije bio utemeljen na emocionalnoj i fizičkoj marginalizaciji na temelju roda, spola, rase ili klase. Njihovi osobni izričaji kreirali su prostore otpora da bi utrli put novim i nepoznatim koracima koje društvo nije normiralo i materijaliziralo.

Smatra se kako je ljubavno pismo svojevrsni čin samoerotike tj. samozadovoljavanja, no ono ipak prije svega nudi intimu onoga koji ga je napisao ne libeći se unutar mogućega, kako to navodi Jorge Bucay, izabrati slobodu. Upravo taj samo-eksponirajući trenutak, lišen društveno konstruiranih zamki poput straha ili srama, omogućuje da se pojedinci odluče za kreiranje novih taktika kako bi osigurali prije svega svoj umjetnički integritet, a nakon toga osvojili i društveno-politički prostor nabijen upravo drugačijom simbolikom od one na koju smo navikli. Stoga se u kontekstu moderne povijesti queer ljubav počinje i politički drugačije gledati jer od „pamtivijeka su muškarci i žene čeznuli za emocionalnom i fizičkom prisnošću s osobama istog spola“, navodi u zborniku Povijest gej i lezbijskog života prof. Robert Aldrich. Ljubavna pisma, nekada nazivana i osobnim pismima, teško su preživljavala zbog promjena u društveno-političkom pogledu na queer ljubav, no neka od njih su ipak sačuvana. “Ljubavna pisma su prije svega privatne poruke. Međutim, nebrojena pisma razmijenjena između muškaraca i žena, a koja su pritom postala javna stvar, doprinijela su prije svega afirmaciji drugačijih ljubavi, drugačije intimnosti te se takav angažman svakako može smatrati sredstvom otpora i emancipacije“, rekao je prof. Aldrich.

Mali fragment onog najstarijeg koje datira iz 334. godine prije Krista pismo je u kojem se Hefestion, inače ljubavnik Aleksandra Velikog, obraća njegovoj majci Olympiji u nadi da prestane sa svojim terorom: “Prestani se poigravati sa mnom iako me za to i nije previše briga. Znaš da mi Aleksandar znači najviše na svijetu”.

Nešto popularnija od ovoga su pisma i rukopisi Oscara Wildea, za koja se smatralo da su zagubljena. Među pronađenim najznačajnije je ono iz 1890. koje je Wilde poslao svojoj velikoj ljubavi lordu Alfredu Douglasu. Upravo ovo pismo predstavlja historijski značaj za razumijevanje i dekonstrukciju značenja koja su bila vezivana uz određene osobe, ali i njihova djela koja su bila skrivana, spaljivana i zabranjivana. Ovo kao i mnoga druga pisma samo su jedan od pokazatelja kako queer ljubav/romantika ne isplivava kao produkt modernosti nego je dio cjelovitog povijesnog procesa. Ipak, ovi iskazi ljubavi imali su i svoje posljedice pa su bijes i neodobravanje Douglasova oca zbog sinove veze s Wildeom doveli do najokrutnijeg kaznenog suđenja toga doba koje je rezultiralo Wildeovom osudom zbog optužbi da je počinio djela “velike izopačenosti.

Jedno od Wildeovih pisama Douglasu:

“Moj dječače, tvoj sonet je prekrasan i čudo je da tvoje crvene rumene usne ne bi trebale biti ništa manje za ludilo glazbe i pjesme nego za ludilo poljubaca. Tvoja nježna pozlaćena duša hoda između strasti i poezije. Znam da bi Hijakint, kojeg je Apolon ludo volio, bio ti u danima Grčke. Zašto si sam u Londonu i kada će doći u Salisbury? Nemoj ići tamo hladiti svoje ruke u sivom sumraku gotičkih stvari, dođi ovdje kada god to želiš. Lijepo je to mjesto, ali samo ti nedostaješ; ali idi prvo u Sailsbury. Uvijek s vječnom ljubavlju, tvoj Oscar”.

Ljubav podijeljene breskve

Šezdesete i dolazak tzv. Beat generacije, ali i sama kulturalna i seksualna revolucija koje jašu na novom društveno-političkom valu donose značajne promjene zbog čega se s punim pravom može govoriti o ljubavi kao o sredstvu revolucije, a ljubavnim pismima taktikama koje su, kroz zadnjih šezdeset godina, dovele do toga da se ljubavni čin izmakne iz rodno-spolnih ograničenja, ali i onih rasnih, vjerskih, ekonomskih itd. Također dogodilo se i ono što Eric Hobsbawm naziva “velikom transformacijom” koja se u cijelosti može nadovezati na Twainov postulat u kojem tvrdi kako je upravo „ljubavno pismo najiskreniji i najslobodniji proizvod ljudskog uma“ te kako „pisac takvog pisma ima bezgraničnu slobodu izraza“.

Tijekom povijesti najljepša ljubavna pisma sabrana su u antologiji pisama Allena Ginsberga i Petera Orlovskog iz 1998. My Dear Boy: Gay Love Letters Through the Centuries. Tu su prikazani zapisi o univerzalnosti romantične ljubavi, od ljubomore i putenosti do odbacivanja i patnje. Njihova pisma bila su simbol generacije te se mogu okarakterizirati kroz termin “ljubav podijeljene breskve” koji je nastao u 3. st.pr. Kr., a povezan je s kineskom pričom o prijateljstvu između vojvode Linga i njegovog miljenika Mizija Xia. Naime, dok su dvojica šetali voćnjakom mladić je ponudio breskvu svom prijatelju, umjesto da je sam pojede, a kako se to pročulo ovaj termin je u narednim stoljećima služio kao izraz za queer ljubav. Ginsberg/Orlovsky pisma bila su nabijena strašću, posesivnošću, osobnim ludilima kao i gramatičkim pogreškama i satirom jer u takvom intimnom zanosu nisu brinuli o literarnoj preciznosti.

U pismu iz 29. siječnja 1958. Ginsberg piše Orlovskom:

„Dragi Petey, ovdje je sve u redu, ali mi nedostaješ, nedostaju mi tvoje ruke, tvoje tijelo i nedostaje mi tvoj zagrljaj – život je nekako prazan bez tebe … te završava pismo kratkim stihom: Zbogom Mr. February, nježan kao uvijek, izbrisan toplom kišom. Voli te tvoj Allen“.

No tu su naravno i pisma koja je Ginsberg nešto ranije pisao i Nealu Cassadyu, a sabrana su u ovoj antologiji.:

“Dragi Neal, ne znam  iskreno što mogu učiniti u ovom trenutku. Znaš zapravo da si ti jedini koji mi daje ljubav koju sam tražio, a nikad je nisam imao … Što sve trebam napraviti da se vratiš? Sve ću učiniti. Usamljen sam Neal, sam i vječno preplašen. Treba mi netko da me voli, ­-da me ljubi i da spava kraj mene; ja sam samo dijete …”

Aldrich navodi kako su ova pisma aktivistički čin, doduše ne onakav na kakav smo navikli na političkim demonstracijama, ali su svakako otpor heteroseksualnoj diskriminaciji. Mišljenja je kako će nanovo i pažljivo istraživanje i iščitavanje  nedvojbeno iznjedriti još ovakvih pisama jer je njihova, kako kaže, “povijest iz prve ruke” neprocjenjiva.  Iako naoko samo osobni ljubavni jad ili ushit ova forma kreirana kroz pero i aktivizam svakodnevnog života mijenja paradigmu ljubavnog odnosa ostavljajući u nasljeđe cjelovit trag književno-umjetničkog izraza čiji cilj zaobilazi niz zakonitosti vremena i prostora unutar kojeg se queer ljubav kriminalizirala, osuđivala i zabranjivala. Upravo iz ovoga možemo zaključiti kako ljubavno pismo predstavlja formu odgovornosti, kako vlastite tako i društvene, otvarajući se prema javnom prostoru, nudeći svoju ranjivost u zamjenu za slobodu čime osobno u punom smislu te riječi postaje političko.