Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Glazba

Recenzija – ‘Depression Cherry’ (Beach House): Ogoljena sanjivost kao novo naličje

08.09.2015. Nikolina LončarFoto: facebook.com/beachhouse

Linija između jave i sna može postati izuzetno tanka uz odgovarajuću vrstu muzike, koliko god to pretenciozno zvučalo. No zar to uostalom i nije jedna od poanti same glazbe? Da vas povede u neke druge dimenzije ili pobudi u vama bar nekakvu emociju? Ovdje se konkretno misli na ono što obuhvaća termin dream pop koji, baš kao što mu i ime govori, može slušatelju pružiti upravo prostor limba između lucidne stvarnosti i nadrealnog sanjarenja. Naravno, isključivo u slučaju da je bend koji se krasi tom žanrovskom etiketom kvalitetan, a da muzika koju kreira nakon slušanja ostavlja u ušima dugačak osjećaj ugode. Ako bi trebali birati bend kojem stvaranje ‘glazbe za bijeg’ od svakodnevice u neki drugi imaginarni svijet s lakoćom polazi za rukom, onda bi jedan od njih – bez većeg razmišljanja – zasigurno bio Beach House.

Victoria Legrand i Alex Scally osnovali su Beach House na području Baltimorea, američke luke na istočnoj obali koja – barem ako je suditi po stopi kriminala i atmosferi serije „Wire“ – i nije neko najidealnije mjesto za život. Stoga ne čudi da na prostoru ovoga grada postoji poriv za stvaranjem alternative naspram njegove surove realnosti, bilo to po pitanju muzike ili neke druge grane umjetnosti, a to bi se moglo povući još od doba E.A. Poea koji je iz svoje tmurne mašte upravo ovdje na papir prenio likove kao što su Anabell Lee ili crni mačak. Danas pak, Baltimoreom, osim kriminala, vlada i bogata indie scena u kojoj bi mogli istaknuti bendove kao što su Future Islands, Animal Collective ili pak Lower Dens. Zajedničko svim ovim sastavima je da stvaraju gotovo svemirske melodije uporabom efekata, elektronskih dodataka i naglašenih synthova, no upravo taj pridjev ‘sanjiv’ odgovara Beach House više nego ikojem od navedenih izvođača.

Doduše, etiketiranju glazbe treba se pristupiti delikatno poput opisivanju ljudi, a oznaka dream pop bi se u slučaju recentnog uratka ovog dvojca ipak mogla pomalo uzeti s rezervom. Naime, bend se u ovom slučaju pokušao „osloboditi komercijalnog konteksta vremena u kojem stvaraju“, a to je rezultiralo time da su na albumu „Depression Cherry“ ipak povremeno izraženiji 90’s shoegaze utjecaji. Ploča u nekim trenutcima vidljivo uzima za referentnu točku nježnije trenutke bendova kao što su Slowdive, Pale Saints te, u slučaju najavnog singla Sparks, distorzijom obojene dionice sastava Chapterhouse ili My Bloody Valentine. Kompletan zvuk zvuči djelomično ogoljen od produkcijskog dodira koji je prethodna dva albuma, „Bloom“ i „Teen Dream“, približio široj publici te ih, na neki način, i popularizirao.

Da li je to bio korak unaprijed ili unazad za sam bend ostaje diskutabilno, no bio je to svojevrstan povratak korijenima – samog žanra, ali i njihove karijere, odnosno prvim albumima na kojima još nisu imali mogućnosti skladati svoje najraskošnije skladbe. Na ovom albumu nema himničnih, sirupastih singlova čije ćete lyricse lako zapamtiti, ali zato ovaj album stavlja atmosferičnost ispred melodičnosti; što bi, u krajnjoj liniji, moglo značiti da će ovaj uradak svakako imati manje poklonika od najpopularnijih izdanja ovog sastava.

Ipak, to ni ne bi trebala biti naznaka da je album loš, već samo da je unio manje promjene u izričaju benda. Moglo bi se reći da je upotreba efekata djelomično reducirana, gitare su jasnije, a klavijature prirodnijeg zvuka. Ranije upoznatima s radom benda doimat će se kao još jedna porcija sanjivog popa, no nešto žustrija i sirovija nego prije. Onima koji se s bendom tek upoznaju, mogao bi zvučati nedorečen pa im je ipak bolje započeti s ranije navedena dva albuma, a onda tek prigrliti najnovije izdanje. Naime, struktura nekoliko pjesma nije toliko logično ukomponirana kao na prethodnicima, što bi se dalo potkrijepiti iznenadnim završetcima Wildflower i 10:37, pjesmama koje zvuče gotovo nedovršeno.

Unatoč tomu, jedna od glavnih snaga ovog kreativnog dvojca i dalje leži u glasu Francuskinje Victorie Legrand koji nosi ljupkost i senzualnost jedne Françoise Hardy, a sami ljubavni tekstovi direktniji su i tečniji nego ikada prije. To se može osjetiti već u uvodnoj Levitation, meditativnom i opuštajućem otvaranju cjelokupnog izdanja kojeg krase stihovi „You should see there’s a place I want to take you, When the train comes I will hold you – Cause you blow my mind“, već na samom početku nagovještavajući da će tematika ovog uratka izravnije propitkivati odnose dvoje ljudi. Na albumu se tako našla i potpuno očaravajuća Space Song, pjesma o emotivnoj distanci između ljubavnika referirajući se, pretpostavljam, i na književno djelo „Blaga je noć“ F. Scotta Fitzgeralda svojim stihovima „Tender is the night for a broken heart, who will dry your eyes when it falls apart?“. Tu je i skladba Beyond Love titrajućeg i lepršavog ugođaja koja kroz melankoličnost pokušava dočarati osjećaje pri kraju veze i udaljavanje od osobe koja vam je nekoć bila draga.

Ono što bi se svakako trebalo izdvojiti na ovom izdanju jest njegov prekrasan šestominutni outro, Days of Candy, na kojem sudjeluje i a cappela zbor koji broji više od dvadeset članova. Skladba počinje u znaku koralnog aranžmana, prerasta u nostalgičnu i eteričnu baladu, a zatim se utapa u nanosima jeke, delikatno naslaganim zvučnim slojevima, hipnotičnom Victorijinom glasu i sveprisutnim synthovima. Sa sobom nosi misterioznu, gotovo „Twin Peaks“ vibru (asocijacija djelomično proizlazi i iz gostovanja glumca Raya Wisea u njihovom spotu za pjesmu Wishes), a vjerojatno je jedan od najljepših zatvaranja albuma u posljednje vrijeme.

Poanta je da ćete zbog ove pjesme, na samom koncu diskografskog uratka, osjetiti pravu kulminaciju Beach House magije. Ako joj se prepustite, može vas u mislima odvesti u bestežinsko stanje, a zatim će vas po završetku, poput ugodnog ali kratkotrajnog okusa slatkiša iz naslova, ostaviti u stanju polu-budnosti. Osjećat ćete se kao Mali Nemo u Zemlji snova“ koji se u zadnjem panelu stripa probudio nakon fantastične večernje avanture, zbunjeno jer ste se najednom ponovno našli u svijetu realnosti, izgubljeni daleko od imaginarija kojeg vam je duo prenio kroz posljednji trenutak najnovijeg albuma „Depression Cherry“.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.333 out of 5)

Komentari