Izvještaj – K-X-P: Ogoljena retro elektronika spojena s mantrom krautrocka
Nije da sam očekivao pretjerano velik broj ljudi na koncertu, no dogodilo se točno ono o čemu sam u nedavnom intervjuu pričao s Timom Kaukolampijem, elektronskim dijelom K-X-P-a. Publicitet ovakvih bendova u Finskoj, gdje ih ima popriličan broj, i u Hrvatskoj, gdje ih možemo nabrojiti na prste jedne ruke izgleda da je identičan. Na koncertu se pojavio minimalan broj ljudi, tek tridesetak. Nije da događaj nije bio medijski pokriven, uz najave, izašlo je i nekoliko intervjua, a ne škodi ni konekcija s velikanima Circle, no izgleda da ovdašnjem prosječnom posjetitelju koncerata to nije previše bitno.
Iako se album „K-X-P III“ rasprodao u dva mjeseca, bend na snimci ne zvuči upola tako dobro kao live. Ponajviše zbog prisutnosti dva bubnja – što je samo po sebi vrlo kontroverzno područje. Nastupi s dva bubnja rijetko vaš glazbeno oduševe na način na koji očekujete da hoće, dok su vizualno efektni. Najčešće se dešava da bubnjari lupaju isti ritam, možda se isprepletu na nekom prijelazu, ali to je u suštini to. K-X-P to radi malo drugačije. Budući da je bubanj platforma za proizvodnju onog sirovog „beata“ koji je bitan (pun intended) za elektroniku, čijoj dekonstrukciji su prionuli, isti je dobio nešto više prostora za izražavanje. Dečki su otišli toliko daleko da su ritam ogoljene retro elektronike spojili s ritmičkom mantrom krautrocka i tako dobili dosta jaku podlogu na kojoj Kaukolampi može izvoditi što god hoće, ali doslovno.
Isto kako je i bubanj sveden na mimimalizam, u kojem istovremeno ima maksimalnu slobodu ekspresije – na isti način se na takvu jaku ritmičku podlogu grade slojevi elektronike, syntha i gitare kojom barata Kaukolampi. Rezultat je prekrasan, jer kad najmanje očekujete, ali i kada vam se to čini najlogičnijom stvari, dobijete pokoji vrisak vokala, pokoji prijelaz, pokoju kompleksniju dionicu na bubnju koja je toliko ujednačena da kompleksne pokrete palica shvatite tek nakon pedesetog ponavljanja.
Ono što je u malom pogonu Tvornice patilo jest atmosfera. Nedostatak svega potrebnog da bi se ona stvorila, osim glazbe i crvenog svjetla, bio je evidentan. Mali broj ljudi meni je osobno prostorno godio – mrzim gužve na koncertima – ovako se moglo nesmetano sjesti na pod i uživati, no istovremeno sam želio da daleko veće količine ljudi proživljavaju to što sam i sam proživljavao. No, atmosferi dovoljni pridonose kukuljice koje bend nosi tokom nastupa, daju neku dozu mistike i zapravo vizualno govore kako se radi o futurističkoj glazbi, koja vam je ipak nekako poznata, koja smrdi na retro, gotovo mirišete sedamdesete. Glazba je tražila pokoji ispuh aparata za maglu ili barem nešto zagasitije svijetlo.
Propustili ste koncert jednog od zadnjih preživjelih plemena ljudi nakon apokalipse. Ljudi koji ponovno žive u šumama. Ljudi koji vam kroz glazbu budućnosti ukazuju na ključne momente u glazbenoj povijesti. Namaste.
