Recenzija – Marduk: Povratak ‘Panzer divizije’
Prolazi i 22. godina otkako je ubijen Euronymus, kreator prvog pravog black metal riffa, a popularnost žanra nikad nije bila veća. Legendarni bendovi koji su formirali scenu na počecima devedesetih godina prošlog stoljeća i dalje uživaju kultni status, no glazbeno fluktuiraju od tada postavljenih standarda. Mayhem svakim albumom gura granice žanra te otkriva kompletno nova rješenja atmosfere na kojoj se žanrovska priča i temelji, Ihshan iz Emperora nastavio je putem metal avangarde, Dimmu Borgir svira verzije svojih pjesama s orkestrom, Darkthrone eksperimentira s rockom i crustom, ali Marduk se u nedostatku nekih novih ideja vratio staroj provjerenoj – izdavanju konceptualnog albuma ratne tematike.
Uvod možda zvuči malo preoštro, moguće da se može iščitati između redaka da su eksperimenti žanrovskih kolega daleko više cijenjeni. To je i moje generalno mišljenje, no nakon preslušavanja novog Mardukovog albuma „Frontschwein“ ono ostaje malo iskrivljeno. Žestoki sam zagovaratelj glazbene progresije te na bilo kakve pokušaje reizdavanja, kopiranja (sebe ili drugih) i na opći nedostatak iskonske inovativne ideje djelujem pomalo militantno. Međutim, Marduk je upravo na temelju reciklaže izgradio vrlo dobar album.
Bilo bi pretjerano reći da je album revolucionaran jer nije. Ako ste fan žanra, sve ste to već negdje čuli, ili na Mardukovim izdanjima, gdje prvenstveno aludiram na „Panzer Division Marduk“, ali i na njihova recentnija izdanja,ili kod malog milijuna bendova (Infernal War, Endstille, Setherial, Urgehal) koji se referenciraju na Drugi svjetski rat u tuzi i jadu što tada ljudska vrsta nije došla do svog pravednog kraja, zazivajući ponovno dolazak velikog Satane u obliku gljive od dima. Kompletna ideologija, iako može biti i pomalo smiješna, ima i svoju meta-varijantu, pa tako gazi nekoliko stepenica više od altruizma, ne bi li poštedjela Svemir pošasti nazvanom čovjek.
Na stranu s ideologijom, album je muzički genijalan. Sirov, ali studijski ušminkan, savršeno liježe kao nadogradnja na prije spomenuti „Panzer Division Marduk“. Također, album iz 1999. otpjevao je vokal Legion, koji je bend napustio 2003. godine, dok od tada vokal preuzima Mortuus, također vokal benda Funeral Mist. Upravo je ta promjena u postavi benda iznjedrila odličnu tranziciju s popularnog „World Funeral“ na još bolji „Plague Angel“, gurajući bend u pravom smjeru, prema fundamentalno brzom i beskompromisnom black metalu, što dalje od monotonih srednje-brzih balada u koje je bend zaglibio. Na istom se frontu sastajemo i danas, jer Marduk je na „Frontschwein“ (iliti topovsko meso) uspio izbalansirati možda i kompletan svoj opus, varirajući iz pjesme u pjesmu tempo, tako da album postaje vrlo slušljiv te se između pojedinih pjesama osjeća poprilična distinkcija, što ga održava zanimljivim do samog kraja.
Gledajući pjesme zasebno, album pruža vrlo dobro otvaranje s naslovnom Frontschwein, za koju je izdan i video. Pjesma vrlo ugrubo uprizoruje što će se sve na albumu događati, međutim nastavlja u malo sporiju The Blond Beast, koja ritmom, riffovima i vokalnim rješenjima podsjeća na beskonačno mnogo pjesama u žanru. Vrlo generička kompozicija, međutim jako dobro realizirana. Afrika je možda i najdosadniji period albuma – jednostavno ne odgovara kompletnom ugođaju, odiše atmosferom koju možete naći na albumima Melechesha, iako definitivno pridonosi raznolikosti. Možda najsvjetliji dio albuma dolazi s krajem Between The Wolfpacks i odličnom, repetitivnom kombinacijom tremola i blast beata, odnosno s početkom sljedeće stvari naslovljene Nebelwerfer – ode istoimenom minobacaču. Renesansa albuma nastavlja se kroz naslove Falaise – Cauldron Of Blood i Doomsday Elite koje stoje kao reprezentativni primjerak s odlično iskorištenim malim vokalnim inovacijama u generičkoj, ali vrlo jakoj žanrovskoj pjesmi. Album završava bolesno brzom Thousand-Fold Death – vokalnom izvedbom koje se može posramiti bilo koji black metal vokal. Nećete vjerovati koliko je pjesma istovremeno i reprezentativna i unikatna.
I sam ne vjerujem da ću to reći, međutim, Marduk je od provjerene blesave i konceptualne ratne propagandne opet uspio napraviti album. Ne samo da je izdao još jedan uradak, već je napravio vrlo dobar posao. Album ima i svojih dosadnih dijelova, istina, ali ima i mnoštvo svijetlih trenutaka, koji začudo zauzimaju većinski udio u minutaži. Da bi bio jedan od cjenjenijih albuma benda, trebao je biti izdan ’99., ovako će samo ostati kopija spomenutog „Panzer Division Marduk“. Iako, vrlo je dobrodošlo osvježenje u pokušajima avangarde koji su pretrpali scenu. Black metal fundametalizam. Zauvijek.
