Recenzija: Trijumf istine nad grijesima svećenika (”Spotlight”, T. McCarthy)
Tvrditi da je istraživačko novinarstvo mrtvi spoj slova na papiru više se i ne čini kao defetistička hiperbola. Sve je manje onih tvrdoglavih, ustrajnih novinara s detektivskim instinktima čije su poslovne nuspojave bile isisavanje duše i prihvaćanje činjenice da gotovo nitko nije sretan kad vas vidi ili čuje. Daleko prije nego što je takav tip novinarstva postao ugrožena vrsta, ponajviše zbog uplitanja laganog i beskorisnog infotainmenta, poneke su istraživačke iskopine bile toliko revolucionarne da su nagrađene i Pulitzerovom nagradom.
Takav se slučaj dogodio 2002. godine, kada su američke novine The Boston Globe izdale seriju kontroverznih istraživačkih priča o seksualnim zlostavljanjima unutar Katoličke crkve. Brojke su nevjerojatne, ali istinite – otkriveno je više od 70 lokalnih, devijantnih i degutantnih svećenika koji su desetljećima emocionalno i seksualno zlostavljali svoje žrtve, čiji je broj veći od 1000. Nazvan po istraživačkom timu zaslužnim za otkrivanje tih skandala, Spotlight prati vremensku liniju od nekoliko mjeseci – od početne ideje do samog kraja istrage, čijoj su se objavi rezultata protivili gotovo svi gradski moćnici koji su bili upleteni u zataškavanja. Najviše zaslužan za početnu ideju bio je Marty Baron (Liev Schrieber), tadašnji novi urednik Boston Globea koji netom prije preuzimanja funkcije otkrije priču o svećeniku pedofilu Johnu Geoghanu kojeg je, svjestan njegovih radnji, štitio bostonski nadbiskup Bernard Law.
Marty, usprkos protivljenju vođe Spotlighta, Waltera Robinsona (Michael Keaton), nalaže timu da istraže uzorak od nekoliko svećenika koje se, nakon što je otkriveno da su zlostavljali djecu (ali i savršeno zataškano), jednostavno prebacivalo iz jedne župe u drugu. Tijekom istrage, dolaze do odvjetnika Mitchella Garabediana (odlični Stanley Tucci), koji se povlačio po sudovima predstavljajući brojne obitelji čija su djeca bila zlostavljana od strane svećenika. Žalosna je činjenica da u većini slučajeva nije mogao adekvatno predstaviti žrtve, jer bi Crkva najčešće ponudila određenu svotu novaca koje su obitelji iz straha objeručke prihvaćale.
Iako je na ekranu Spotlight tim sastavljen od sjajnih glumaca i glumica (Mark Ruffalo, Rachel McAdams, John Slattery), njihove su uloge gotovo neprimjetne, ponajprije zbog izvrsnog scenarija kojeg je redatelj Tom McCarthy (The Station Agent, The Visitor) napisao zajedno s Joshom Singerom. Naglasak je stavljen na cjelokupni proces jezive istrage, no autori istovremeno kroz svoje novinarske likove izazivaju jeku svih onih istraživačkih novinara kojima se dive i prema kojima gaje senzibilitet i razumijevanje. McCarthy pritom koristi jednostavne dramaturške metode kojima daje šarm čak i onim najosnovnijim elementima novinarskog posla koji izvana djeluje izrazito dosadno, kao što su bezbrojni pozivi i bezbrojna odbijanja ili kopanje po dokumentima u podrumskoj arhivi koja obiluje štakorima. Stoga, vizualna estetika filma i nije toliko istaknuta, posebno zbog toga što i sama naracija poprima konture fascinantnog istraživačkog procesa. Pritom, autori ne uranjaju u glorifikaciju zastarjele etike medija, iako se suptilno naziru negodujući jecaji uzrokovani ulaskom u doba ‘poludjelog novinarstva’ u kojem je click-baiting jedina ‘znanost’ koja vrijedi. Gledano kroz tu prizmu, Spotlight je najsnažniji i najkompletniji film na temu novinarstva još od filma Good Night, and Good Luck.
Najveći McCarthyjev trik ipak je savršena kontrola jednog takvog iznimno osjetljivog problema kao što su grijesi Crkve. Ti se grijesi ne mogu riješiti jednostavnom ispovijedi, no svejedno novinari nailaze na zatvorena vrata i fraze poput ”ostavi Crkvu na miru, potrebna nam je”. Sachi (McAdams) puca glas kad razgovara s optuženim svećenikom zbog jednostavnog razloga – čak i nepristrani/e novinari/ke, mahom odgajani u katoličkim obiteljima, znaju da se bore s neuništivim silama koje svoje najodvratnije grijehe vješto metu pod tepih. Ipak, koliko su god gnjusni ti zločini, eksplicitno opisani od strane hrabrih žrtava, McCarthy ne zadaje niske udarce i ne demonizira dodatno Crkvu, usprkos zastrašujućim, evidentiranim zlostavljanjima koje je iznjedrio podmazani mehanizam, dijelom i indirektno pod utjecajem problema s celibatom.
Novinari nisu šutjeli. Čak i onda kada im je jedan svećenik rekao: ”Da. Zabavljao sam se s djecom, ali nikad nisam izvlačio zadovoljstvo iz toga”. Zašto i bi? Posebno zbog toga što Spotlight završava efektnom scenom – na nizu od nekoliko kartica navedeni su gradovi u SAD-u, ali i u ostatku svijeta, u kojima su zabilježeni slučajevi pedofilije u crkvenim redovima. Među njima se pronašao i jedan hrvatski otok. Treba li uopće napomenuti kako je isti nadbiskup Law s početka teksta bogato umirovljen u Rimu? Prokleta je Amerika, ali i ostali dijelovi svijeta u kojima se ovakve stravične eskapade zataškavaju.
