Istaknuto
06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

03.12.2017.

Gospođice iz Avignona smatraju se jednim od najvažnijih, ujedno i najkontroverznijih radova u umjetnosti 20. stoljeća. Povjesničari umjetnosti već se desetljećima bave misterioznim pogledima ženskih likova i njihovim revolucionarnim oblikovanjem kojemu su prethodile brojne Picassove skice i prepravke...

Izvedbene umjetnosti

“Šest strastvenih žena” (HNK Zajc): Cirkus muško-ženskih odnosa

01.12.2017. Antonia SvetinaFoto: www.hnk-zajc.hr

Na pozornici HNK Ivana pl. Zajca 29. studenog zaigrala je druga premijera Talijanske drame ove sezone. Riječ je o komediji “Sei donne appassionate” (“Šest strastvenih žena”) Marija Frattija u režiji Vincenza Manne. Ova zabavna i šarena kreacija nastala je u suradnji s Metateatrom Florian iz Pescare. Priča koju su ispričali već je zadivila ljubitelje kazališta diljem svijeta (i inspirirala Tonyem nagrađeni mjuzikl Nine), a riječka je verzija nastavila u istome smjeru.

“Sei donne appassionate” je komedija u kojoj promatramo rat biblijskih razmjera između muškaraca i žena. Guido (Mirko Soldano) je filmski redatelj, tip egocentričnog umjetnika čija inspiracija leži u brojnim ljubavnicama, a svaki put kada stvori izvrsno filmsko djelo, s njegovom stvaralačkom moći opada i njegova seksualna moć. Njegov je lik inspiriran likom Guida Anselma iz filma 8 ½ Federica Fellinija. Njemu uz rame stoji William (Bruno Nacinovich), muškarac koji svoju poziciju alfe nad Guidom nikada nije pokazao u umjetničkom smislu pa to čini spavajući sa svim njegovim ženama.

Zatim je tu tih šest strastvenih žena iz naslova, Guidova supruga Marianna (Anna Paola Vellaccio), njezina prijateljica Rosella (Elena Cotugno), ljubavnica Sonia (Ivna Bruck), ljubavnica Valia (Leonora Surian Popov), tajnica Franca (Giulia Basel) i misteriozna bogata Amerikanka Mrs. Gunmore (Elvia Nacinovich). Sve žene Guidova života (pod pokroviteljstvom i na nagovor stereotipizirane američke feministkinje, mrziteljice muškaraca Mrs. Gunmore) odlučuju se na osvetu te kreću u snimanje filma kojim bi otkrile zašto su muškarci nevjerni, poligamni i lažljivi. U čitavom nizu spletki zaraćene strane pokušavaju dokazati svoju nadmoć i samodostatnost, što naravno nije održivo jer, bez obzira na vječno ratovanje, jedni su drugima prijeko potrebni.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Autor ovog komada inspiraciju pronalazi u dugogodišnjem prijateljstvu s velikim talijanskim redateljem Federicom Fellinijem, osobnom iskustvu ekscentričnog umjetnika, ali i u njegovim likovima. Međutim, ovaj komad nije reinterpretacija jednog života, iskustva ili filma, ovo je u potpunosti autentično seciranje muško-ženskih odnosa, intime i seksualnosti. Satiričan prikaz spektra stereotipiziranih muških i ženskih likova gledatelju dopušta da se opusti u sjedalu i  nasmije, ali mu i otvara prostor za dublja promišljanja.

Predstava dovodi u vezu stvaralački proces i samu seksualnost izravno povezujući ljudsku potrebu za stvaranjem s iskonskim nagonima. Kako bi bili produktivni, ljudi trebaju seksualnost, impuls, žene trebaju muškarce, a muškarci žene. Kroz taj nadređeni tematski okvir isprepliće se niz drugih problema u odnosu muškarca i žene: ljubav, prevara, ljubomora, odnos među samim ženama koje su jedna drugoj podrška, ali i neprijatelji. Predstava tim temama pristupa na ironičan i ležeran način u čemu možemo vidjeti britak pirandelovski humor koji izaziva smijeh, ali i ostavlja gorak okus i kontemplaciju iza sebe.

Važan dio predstave leži u monologu gospođe Gunmore koja progovara o ženskosti. Ona utjelovljuje stereotip rigidne feministkinje koja započinje sveti rat protiv muškaraca, a zapravo ono što joj nedostaje je orgazam. Međutim, ovaj ironičan prikaz feministkinje koji će na prvu ruku izazvati smijeh, natjerat će nas na razmišljanje kada gospođa Gunmore kaže da je bila sretna sa svojim muškarcem sve dok joj svijet (knjige, televizija, časopisi) nije počeo nabijati na nos sve ono što nije ili što bi trebala biti. Ona tada uzima pridjev strastven (appassionato, passione) i traži njegovo izvorno značenje u latinskom izrazu patire. U tom je smislu žena strastvena jer strpljivo i prigušeno pati u vječnoj potrazi za nekom vrstom autentične ljubavi.

U istoj sceni u kojoj Mrs. Gunmore razotkriva prirodu ženskosti, strastvene žene pokušavaju snimiti njezin feministički film kojim će se osvetiti Guidu. Njihov cilj je ukrasti njegov život tako da ga prikažu na filmu, baš kao što se on njima koristio kako bi mogao stvarati svoje filmove. Ova nam scena govori o borbi moći u kojoj žene nastoje uspostaviti ravnotežu i vratiti ono što im pripada tako da one postaju te koje stvaraju i koriste muškarce kako bi stvarale. Ovakav prikaz borbe moći nadilazi samu radnju predstave i ponovno nas vraća u samu srž ljubavnog odnosa u kojem se svaka strana nastoji potvrditi, izvući korist i voditi monolog kojim će kazivati sebe hraneći se energijom drugoga.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Kostimografija (Manuela Paladin Šabanović) veoma je značajna jer svojim izgledom pridonosi i samom načinu na koji interpretiramo predstavu. Likove karakterizira njihova odjeća (umjetnik će izgledati boemski i zapušteno, dok će feministkinja Mrs. Gunmore naravno biti u muškom odijelu), a čitav glumački ansambl izgleda kao da je ispao iz filma pedesetih godina. Filmski je element veoma znakoviti dio kostimografije, a proteže se i na scenografiju (Anton Plešić) koja sadrži uobičajene znakove filmskog seta i glumačke garderobe.

Rasvjeta (Boris Blidar) također potpisuje iste namjere pa često vidimo tradicionalan i dramatičan reflektor koji izdvaja i stavlja fokus na jednog glumca. Dojmu filmskog svijeta pridonosi i činjenica da se kao dio same scenografije javlja bijelo platno na kojem se projicira crno-bijela snimka događaja koji se odvijaju na pozornici. Neki nas elementi mogu neodoljivo asocirati i na cirkuske točke zbog svojeg šarenila i kiča. To je posebno vidljivo u završnoj sceni u kojoj se svi likovi nalaze u centru scene i izvikuju svoje želje (želim ženu, želim muškarca, želim ljubav, želim ideju) bacajući jedni na druge blještave konfete koji počinju padati na pozornicu. Uzvici i kompletni nonsense u koji se predstava razlaže još jednom nam poručuju kakva je priroda ljudskih odnosa i koliko se oni zapravo mogu analizirati.

Ova, na trenutke čak i Freudovska studija muško-ženskih odnosa, progovorila je o mnogo čemu. Učinila je to zabavno, šareno i ležerno, ali pitanje je koliko smo zaista zastali i razmislili nakon izvedbe. Teme jesu aktualne, ali se o njima već mnogo govorilo, pogotovo na pozornici kazališta i u svijetu kulture. Neki su scenski postupci koji su nastojali biti suptilno višeznačni ipak ostavili iza sebe ravnodušje baš zbog toga koliko su puta već viđeni. Ipak, ne možemo reći da predstava nije zabavila i ponudila nekoliko veoma dubokih i zanimljivih elemenata, sve pod okriljem sjajnih glumačkih interpretacija koje se mogu uvjerljivo doživjeti i kada govorite, ali i kada ne govorite talijanski jezik.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.667 out of 5)

Komentari