“Sherlock Holmes” (ZKM): Kazališna čarolija u svijetu slavnog detektiva
Prva ovosezonska premijera Zagrebačkog kazališta mladih – “Sherlock Holmes” – premijerno je odigrana 15. listopada u dvorani Istra. Krešimir Dolenčić režirao je predstavu čiji je tekst, prema motivima i likovima Arthura Conana Doylea, napisala Ana Tonković Dolenčić. “Sherlock Holmes” je vizualno izuzetno atraktivna predstava virtuozne režije, maštovite rasvjete, scenografije i kostimografije te zapanjujućih scenskih slika.
Kako “pravi kazališni krimić” ne bi bio upropašten, zaplet ne smijem otkriti, no neke se stvari ipak mogu spomenuti. Tonković Dolenčić zaslužuje pohvale za odlično strukturiranu priču u koju su funkcionalno uklopljeni svi poznati likovi iz Holmesova univerzuma. Radnja je dramaturški izvrsno posložena. Početak predstave ne čini se previše originalnim, no kako drugačije započeti priču o Sherlocku Holmesu nego na adresi Baker Street 221b, uz Sherlocka, Watsona, gospođu Hudson i novim slučajem pred vratima.
Dva naoko nepovezana slučaja bude sumnju kod Sherlocka Holmesa i otvaraju spiralu kriminala koji se zbiva na samom vrhu društvenog hranidbenog lanca, što priči daje jedan nenametljiv moment kritičnosti. Potraga za rješenjem junake odvodi na zanimljive lokacije i u raznolike situacije, od farme ovaca preko zabave u kraljevskoj palači do planinskih vrhova Švicarske. Kako se priča zapliće, a klupko kriminala raspliće, tako se predstavi priključuju i Mycroft Holmes, Irene Adler, princ Edward VII. te neizbježni Moriarty. Središnji motiv zločina u konačnici izvrsno odgovara znanstveno-racionalnom svijetu Sherlocka Holmesa. Ostalo je na gledatelju da sam otkrije.
Krešimir Dolenčić je obavio vrhunski posao. Kao prvo, napravio je izvrstan casting. Likovi nevjerojatno dobro odgovaraju glumačkoj postavi. Svih dvadesetak likova, koje igra petnaest glumaca, ima jasno određenu ulogu u predstavi, bez obzira na minutažu koja im je dana. Za nikoga se ne bi moglo reći da je suvišan ili pak nedovoljno iskorišten. Unatoč velikom broju likova i lokacija na kojima se radnja odvija, glumačke transformacije i prijelazi između scena precizni su i ritmični, predstava se prati bez ikakvih poteškoća, a brojne informacije kojima krimići uvijek obiluju upijaju se sa znatiželjom i lakoćom.
Redatelj se igra sa scenskim prostorom, rekvizitima, kazališnim mehanizmima i glumačkim postupcima kako bi likove oživio uz odgovarajući karakter, a radnju ispričao dinamično. Tako Sherlock Holmes (Rakan Rushaidat) svira violinu, radi sklekove i pleše tango. Uvijek je u pokretu jer njegovo tijelo prati njegov misaoni rad. Watson (Filip Nola) voli čitati novine u kojima izlaze njegovi detaljni opisi Sherlockovih pustolovina, što odgovara njegovoj ulozi pripovjedača koji gledatelje upoznaje sa zapletom i pozadinom najvažnijih likova.
Kada gospođa Turner (Katarina Bistrović Darvaš) ili bankar Alexandar Holder (Maro Martinović) Sherlocku prepričavaju detalje nesreća koje su ih zadesile, pomoću kulisa u drugom planu pozornice stvara se scena u sceni gdje Robert Budak, Mateo Videk i Mia Biondić u ulozi seljaka na farmi ili ukućana bankara Holdera stiliziranom pantomimom oponašaju događaj koji se prepričava. Mycroft Holmes (Petar Leventić) je karikiran tako što se ne miče iz svog naslonjača, a i u njegovoj se sceni Dolenčić poslužio pantomimom.
Osim izvrsnog odabira glumaca, redatelj je okupio i odličan tim kazališnih majstora. Kostimografkinja Tea Bašić kreirala je veliki broj raskošnih i stilski prilagođenih kostima i pritom se, uz pomoć ZKM-ovih šminkera, istaknula u transformaciji likova – Danijel Ljuboja i Kristijan Ugrina kao Jonathan Smalls i pukovnik Moran su neprepoznatljivi. Scenografkinja Tanja Lacko predstavu je opremila s nekoliko funkcionalnih komada namještaja – par kulisa i stepenica na kotačima te jednim naslonjačem i povećim stolom. Komadi namještaja ne nose stilske odrednice, posve su ogoljeni u funkciji radnje i kazališne iluzije, poput već spomenutih prizora s kulisom i scenom u sceni.
Stanko Juzbašić potpisuje glazbu predstave u kojoj su iskorišteni motivi Händela i Purcella. Händel predstavi daje jedan mističan ton, dok Purcell zaziva retro detektivski štih. Glazba dolazi u prvi plan u prizoru u kojem na scenu po prvi put izlazi Irene Adler (Dajana Čuljak), pjevajući People Are Strange The Doorsa. Scena asocira na mjuzikle Moulin Rouge (kostimografija) i Chicago (rasvjeta i scena), što posve odgovara femme fatale karakteru gospođice Adler.
Ipak, najviše pohvala zaslužuje oblikovanje rasvjete. Aleksandar Čavlek već neko vrijeme plijeni pozornost svojim oblikovanjem svjetla, a zasad je najviše oduševio dočaravanjem olujne noći u “Kristoforu Kolumbu” te postratne apokalipse u “Hinkemannu“. No “Sherlock Holmes” je nadmašio sve njegove prijašnje radove. Svaka scena je pojačana precizno usmjerenom rasvjetom koja značajno doprinosi napetosti atmosfere. U tom je pogledu najbolja scena industrijskog pogona. Znate kad u filmovima u napuštenim tvorničkim halama ili pustim hodnicima rasvjeta onako treperi i zaziva nešto loše? U “Sherlocku Holmesu” to izgleda još impresivnije. Jednostavno se cijelu predstavu divite iluzijama i slikama koje je Čavlek uspio stvoriti.
Osim pantomime, rekvizita i pjevanja, u predstavi ima i mađioničarskih trikova te slow motion efekta, a Dolenčić se poigrao i s klasičnim rušenjem četvrtog zida. Učinio je to s likom Moriartyja koji u predstavi ulazi iz publike. Na taj način ne ruši se samo četvrti zid između gledatelja i glumaca, već Moriarty svojim dolaskom razbija taj viktorijanski svijet mašte, lažnih brkova, racionalnosti i morala. Moriarty sa sobom donosi kriminal, nasilje, ludilo i smrt. Njegov ulazak izvana time dobiva simboličko značenje, a uz to je u svojoj jednostavnosti iznimno efektan, zahvaljujući pojavi i veoma nadahnutoj izvedbi Dade Ćosića.
Radnja “Sherlocka Holmesa” nije nepredvidljiva i brojne scene čine se poznate, ako ste upoznati s književnom ili filmskom literaturom. No u ovoj predstavi to nije nedostatak. Njezin je glavni adut upravo oživljavanje univerzuma Sherlocka Holmesa na kazališnim daskama, uz nadahnute i zabavne glumačke izvedbe, puno humora u interakciji likova te već spomenute trikove, iluzije i redateljsko-scenografska rješenja koja predstavu čine naprosto zapanjujućom. Vjerujem da bih i drugi put, znajući rasplet radnje, u predstavi podjednako uživao.
