Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Film

The Hollywood Ten: Postoje li i danas holivudske crne liste ili su one stvar prošlog stoljeća?

07.07.2014. Lucija Klarić
FOTO: facebook.com/ salf ot the earth, biberman

FOTO: facebook.com/ salf ot the earth, biberman

Nedavno je obilježena godišnjica smrti redatelja i scenarista Herberta J.Bibermana. Nije vam poznato ime? Neka vas to ne čudi (pa makar bili i najzagriženiji filmofili) jer se upravo sam Hollywood potrudio da ne znate o kome je riječ. Sredinom 20.stoljeća (točnije – u razdoblju oko 2.svjetskog rata) osnovan je HUAC odnosno House Comittee on Un-American Activities koji je isprva imao zadatak otkriti građane SAD-a povezane s aktivnošću nacista. Po dobrom starom običaju, organizacija se vrlo brzo preusmjerila od svog prvotnog cilja i proširila svoje područje djelovanja na istraživanje osoba i organizacija s komunističkom ideologijom od kojih je strah unutar SAD-a drastično porastao sa završetkom rata.

Na stranu Crvenu paniku kao takvu, ono što možda mnogima nije poznato je kako se ta politika sustavno odrazila i na Hollywoodsku industriju i oformila nekoliko crnih lista koje su bile aktualne sve do 60-ih godina. U prvome valu prozivanja, predstojnik HUAC-a  – Martin Dies Jr. iskoristio je iskaz bivšeg pripadnika komunističke stranke John L. Leecha koji je na listu uvrstio 42 pripadnika industrije, a među kojima su bili i poznata lica poput Humphreya Bogarta i Katharine Hepburn. Uvjet za „pranje ljage s imena“ bilo je svjedočenje pred Odborom na što je većina zaposlenika industrije, naravno, pristajala. Već ustanovljeni mehanizam razvio je tradiciju koja se protegnula i na početak 50-ih gdje u cijelu priču ulazi i Bibermanovo ime. Naknadno prozvani „holivudskom desetoricom“ uz Bibermana još su se devetorica muškaraca iz industrije odvažila ne pristupiti ispitivanju Odbora. Zauzvrat, bojkotirani su iz industrije i onemogućeno im je bilo kakvo umjetničko djelovanje u Hollywoodu. John Berry u čast je kolegama snimio i kratkometražni dokumentarac Hollywood ten zbog kojeg je i sam zaslužio mjesto na crnoj listi.

Unatoč gotovo nemogućim uvjetima, 1954.godine Biberman uspijeva realizirati film Salt of the Earth. Tematizirajući teške uvjete pod kojima su prisiljeni funkcionirati rudarski radnici Novoga Meksika, film je uživao potporu sindikata i zajednice – radnici su čak pristali i glumiti u Bibermanovom filmu. Ipak, zbog Bibermanovog statusa u Hollywoodu film je projiciran samo jednom u New Yorku prije nego što je započela njegova jedanaestogodišnja prohibicija. Tek 1965.godine film će biti proglašen kulturno važnim od United States Library of Congress i uvršten u nacionalni filmski registar iako je prije toga već priznat diljem Europe.

Možda je nešto zvučnije ime Bibermanove supruge – Gale Sondergaard, poznate po ulogama u filmovima The Life of Emile Zola (1937), The Letter (1940) koji je bio njena najveća uspješnica i The Mark of Zorro iz iste godine. Unatoč neospornom glumačkom talentu, Gale je kao žrtva markatizma i Crvene panike, kao i njen muž, također završila na holivudskoj crnoj listi. Njena je karijera upala u ponor zaborava sve do 60-ih godina kad se Sondergaard vraća na scenu i tek uspijeva snaći iza muževe smrti 1971.godine.

FOTO: facebook.com/gale sondergaard, the letter

FOTO: facebook.com/gale sondergaard, the letter

Određeni teoretičari umjetnosti tvrde da ne postoji umjetnost bez ideologije. Takvome stanu današnji bi se romantičari usprotivili. Je li umjetnost radi umjetnosti ili radi ideologije – pitanje je uvijek. Prijašnjih je stoljeća, u ovome slučaju s naglaskom na dvadeseto cenzura bila gotovo uobičajena pojava (bez obzira što je oduvijek imala protivnike). Danas je ona tabu, naivno vjerujemo da ona u prividnoj utopiji slobodnog mišljenja zapadnoga svijeta ne postoji. Prozivanje nečije ideologije obilježilo je drugu polovicu 20.stoljeća, crne su se liste masovno krojile u svim domenama. Da je takvo što pogrešno, neupitno je, pogotovo pričamo li o umjetničkoj domeni.

Ono što je ironično da je u vrijeme Bibermana pojam crne liste bio javan – holivudski su prognanici nicali imenom i prezimenom, ali tko su holivudski prognanici danas, postoje li? O pitanju bojkota moguće je govoriti samo u negativnom kontekstu, ali što kada ono iz javnog pređe u prešutno? Ideologija je danas izjednačena s pojmom slobode izražavanja no, hoće li ikada masovna i jaka industrija kao što je Hollywood moći sebi priuštiti nešto tako opasno kao što je sloboda?  Zastupanje nekog stupa vrijednosti krasi svaku medijsku industriju, način na koji se politički diše unutar neke zemlje teško će biti odvojen od načina na koji će funkcionirati njena kultura. Gradnja imidža primarna je i sustavno uhodana domena svake veće organizacije, a tko je i što je to što je višak sustava?

U potrazi za odgovorom, lako je pronaći na zid jer on nije javan – Google u ovome slučaju ne izbacuje ništa. Govoriti o cenzuri u Hollywoodu danas kompleksno je pitanje, ono se izgubilo u filtriranju kroz „čisto umjetničke ili produkcijske kriterije“, ipak još uvijek niču pitanja o rasnoj ili seksualnoj diskriminaciji u industriji, a tko zna koliko ih ostaje prešućeno. Je li ovo stvar koja pripada nepotkrijepljenim teorijama zavjere? Možda, a možda je upravo najlakše imati moć i kontrolu kad je apsolutno sve samo pitanje slobode.

Komentari