“Ukidanje retrospektive” Josipa Vanište: Ili artikulirana bjelina ili ništa
“Rođen u Karlovcu gdje završava srednju školu. U Zagrebu završava Likovnu akademiju u klasi Marina Tartaglie. Prve izložbe. Nastavnik na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Član neformalne grupe likovnih radnika i povjesničara umjetnosti. Objavio Knjigu zapisa.“, piše Vaništa skromno u jednom autobiografskom zapisu iz ožujka ove godine. Kustosica izložbe, Nada Beroš, u katalogu nam ipak daje malo više konteksta i naglašava kako Vaništu danas i svjetska umjetnička kritika svrstava među rodonačenlnike konceptualne umjetnosti. Osvrće se i na Vaništino stvaralaštvo unutar umjetničke skupine Gorgona (1961.-1966.) od čijeg je djelovanja gotovo cijeli njegov opus neodvojiv.
Naslov izložbe Ukidanje retrospektive kustosica opisuje kao omašku iz jedne korespondencije s Vaništom te ga veže uz njegovo djelo Ukidanje perspektive, ali i propitivanje retrospektive same kao općeprihvaćenog medija za predstavljanje opusa umjetnika. S obzirom na čestu uporabu prefiksa “anti” u opisu rada Gorgone, ideja o “antiretrospektivi” nimalo ne čudi. Izložba nastoji prikazati sedamdesetak godina Vaništinog umjetničkog stvaralaštva. Raspored je više tematski nego kronološki, a moguće je vidjeti radove sve od onih najranijih iz 40-ih godina, preko rada unutar Gorgone, studija, pejsaža pa sve do crteža iz zadnjih nekoliko godina. Ovako velika retrospektiva nije, naravno, mogla proći bez Vaništinih najznačajnijih djela kao Beskonačan štap/U čast Manetu, Ukidanje perspektive (ovaj put s doista izvedenim stolom), Srebrna linija…
S obzirom na pomalo monoton odabir Vaništinih djela u stalnom postavu MSU-a, izložba je iznenađujuće zanimljiva. Ona ne ostavlja bez daha, ali ima potencijala da zainteresira svakoga tko gaji i minimalan interes za domaću suvremenu umjetnost. Osim toga, raznolikost opusa pruža mogućnost i onima koji inače uz njegove horizintalne linije na platnu prolaze uz komentar: “To mogu i ja napraviti”, da pronađu nešto zanimljivo za sebe. Dodatna pohvala ide organizaciji samog izložbenog prostora. Tokom zadnjih izložbi intervencije u prostoru su bile minimalne, ovaj put su iskorištene mogućnosti koje mobilni pregradni zidovi pružaju te je dobiven prostor koji i stalnom posjetitelju djeluje svježe, a doima se i znatno većim nego inače što je moralo biti bitno s obzirom na velik broj izložaka i činjenicu da izložba zauzima samo drugi kat prostora za povremene izložbe.
Za kraj, u sklopu izložbe moguće je putem računala pristupiti dodatnim sadržajima, kao i pročitati nekoliko publikacija vezanih uz rad umjetnika te preslistati njegovu Knjigu zapisa za koju je 2001. godine dobio nagradu Ivan Goran Kovačić. Izložba je otvorena do 16. lipnja, pa ukratko, rječnikom jednog Vaništinog djela: “Izvolite prisustvovati!”
