Istaknuto
08.12.2016.

Izložba Dalibora Martinisa, Data Recovery, otvorena je u utorak u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti, a predstavlja njegove pionirske video radove uz recentne multimedijske projekte i eksperimentalne filmove.

06.12.2016.

Art Pullover održava se sve do 30. prosinca, a nudi posjetiteljima mogućnost upoznavanja s radom mlađih umjetnika, ali i kupnju jedinstvenih božićnih poklona. Osim toga, popraćen je bogatim programom koji čine radionice, koncerti, kvizovi i drugo. Posebnost Art Pullovera je i u mogućnosti upoznavanja umjetnika i sudjelovanja u raspravama o umjetnosti.

Vizart

Vani je unutra u Galeriji SC: Izložba koja izvrće značenja

27.10.2016. Anja Tomljenović
Foto: Ziher.hr/Monika Bračević

Vani je unutra. Kako ono što je vani može biti unutra? Ili obrnuto. Ovaj naizgled proturječan jezični iskaz tri su mlade autorice iskoristile kao naslov prve samostalne izložbe u Galeriji SC. Manuela Gospočić, Sunčana Vran i Ana Vinković studentice su Akademije likovnih umjetnosti koje izlažu konceptualne instalacije koje je, s obzirom na problematiku kojom se bave, moguće dovesti pod zajednički tematski nazivnik.

Autorice se bave kategorijom prostora i vremena, odnosno čovjekove (ne)prisutnosti u više ili manje intimnom okruženju. Tri instalacije kreiraju univerzum koji je neočekivan u galerijskom prostoru. Dijelovi prirodnog okoliša (trava, drvo) i pojave (kiša) koje doživljavamo kao vanjske, smješteni su u unutrašnji prostor. To je najbolje vidljivo u instalacijama Manuele Gospočić i Sunčane Vran, dok je u instalaciji Ane Vinković ta komponenta prisutna alegorički, u formi kratkog filma.

Foto: Ziher.hr/Monika Bračević

Foto: Ziher.hr/Monika Bračević

Lebdeće strukture u živom prostoru

Posjetitelj se pred prostorom koji je kreirala Manuela Gospočić osjeća pomalo suvišno. On egzistira sam za sebe i ne treba ga ometati. Ništa u tom prostoru ne djeluje gostoljubivo niti poziva na interakciju. Zaleđeni u jednom trenutku, čini se kako komadi drva lebde, zapetljani u paučini, okruženi prirodnim elementima. Autorica poseže za živim materijalima poput trave i kore drveta. Time se automatski javlja pitanje o odnosu živog i neživog u galerijskom prostoru: ispunjava li se sada neka njihova nova svrha? Možemo li stoga reći kako je ponovno, u ponešto drugačijoj formi, priroda oživjela? U svakom slučaju, život je nastavljen jer, ako imate sreće, možete vidjeti pokojeg mrava kako se lagano kotrlja u zelenoj travi.

Foto: Ziher.hr/Monika Bračević

Foto: Ziher.hr/Monika Bračević

Tužno smežuran jastučić u naslonjaču

Instalacija Sunčane Vran sastoji se od naslonjača, jastuka, stolića, knjige, šalice i jabuke. Ne bi to bilo ništa neobično da se u čitavu stvar nije uplela kiša. Čitav prizor kao da je istrgnut iz konteksta dnevne sobe i izložen na nemilost atmosferilijama. Neočekivano spajanje vanjskog i unutrašnjeg prostora stvara začudan efekt. Jeste li se ikada osjećali kao da po vama pada kiša, iako je nije bilo nigdje na vidiku? Upravo zbog vodom natopljene scene, prostor ostavlja dojam osamljenog i tužnog mjesta. Ne zna se je li netko trebao doći pa nije, ili je jednostavno otišao. Potencijalnu ljudsku prisutnost moguće je iščitati iz detalja poput šalice, jabuke i knjige. Otvoreno je mnogo pitanja, a tako je malo odgovora. Možda se upravo u tome krije jedna od tajnovitih privlačnosti ove instalacije.

Foto: Ziher.hr/Monika Bračević

Foto: Ziher.hr/Monika Bračević

Gdje je srce, tu je dom. Ili?

Uvodnu sekvencu u film Ane Vinković čine dva platna između kojih je ostvarena svojevrsna napetost i vibrantnost. Između prikaza dviju krajnosti, spajanja i rastavljanja, poznatog i nepoznatog, raspliće se i Anina priča o napuštanju stare i useljavanju u novu kuću. Jedno platno sadrži autoričina fragmentirana pisma, crteže i fotografije stare kuće (koja je prikazana i u filmu), reprezentirajući sjećanje koje nastoji ostati postojano i cjelovito. Na drugom platnu nema naznaka redu: ono je kaotično, nejasno, disperzirano. Tako platna vrlo lijepo oslikavaju autoričinu podvojenost između poznatog i nepoznatog prostora. Stara kuća u filmu je opisana kao idealiziran prostor. Vjetar lagano miče zavjese, vani pjevaju ptice, otvara se pogled prema vrtu. Autorica ipak uspijeva zatvoriti to poglavlje i krenuti dalje. Zatvaranjem prozora, film završava.

Sve tri instalacije sadrže notu sjete, nostalgije i svojevrsne praznine. Nijedan od opisanih mikrokozmosa ne poziva na interakciju, posjetitelj prolazi kraj njih i doživljava ih izvana. Iako nije moguće fizički uroniti u njih, itekako je moguće emotivno se povezati sa svakim od njih.

Izložba je otvorena do subote, 29. listopada.


Što misliš o ovoj izložbi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.333 out of 5)

Komentari