Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Izvedbene umjetnosti

“Živjet ćemo bolje” (ZKM): Vizualno atraktivna obiteljska drama

21.01.2016. Sara LivljanićFoto: www.zekaem.hr

Prošle je subote, 16. siječnja, održana premijera predstave “Živjet ćemo bolje” u režiji Senke Bulić u Zagrebačkom kazalištu mladih. Dramski predložak nastao je prema istoimenom romanu Maje Hrgović, objavljenom 2013. godine. Iako optimističnog naziva, roman se bavi ne baš tako pozitivnim temama. “Živjet ćemo bolje” prati mladu ženu koja se nakon gubitka netom rođenog djeteta i bračnog brodoloma vraća u rodni kraj, gdje je dočekaju brojni drugi životni i obiteljski problemi. Predstava i roman, iako dijele isti naslov i tematsku odrednicu, nemaju dodirnih točaka koliko bi se očekivalo, iako je adaptaciju radila sama autorica romana.

Radnja predstave prati protagonisticu Maru (Nataša Dangubić), koja se nakon gubitka djeteta seli u Split kako bi se brinula za bolesnu Babu (Neda Arnerić). Povratkom u rodni grad vidimo da je Baba još i najmanji problem  – kako se tek nositi s Ocem (Milivoj Beader) PTSP-ovcem, sestrom (Dajana Čuljak) koja je druge seksualne orijentacije od one koja se očekuje, Materom (Katarina Bistrović Darvaš) koja odlazi raditi u inozemstvo kako bi se brinula za nemoćne ljude? Uz to, dolaskom u Split Mare upoznaje mladića Maka (Stipe Kostanić). Zanimljivo je da je taj lik spisateljica prvotno predstavila u svojoj zbirci kratkih priča, pa onda ukomponirala i u roman. Na kraju se glavna junakinja najmanje suočava s problemom gubitka djeteta koji ju je ponukao na povratak u rodni grad, zbog čega se motivi koji pokreću radnju čine pomalo nedosljedni te kroz predstavu izgubljeni.

Foto: www.zekaem.hr

Foto: www.zekaem.hr

Likovi su većinom prikazani plošno, svedeni svega na jednu, dvije emocije, što je direktna posljedica teksta koji obiluje dovitljivim, no često isforsiranim stilskim figurama koje zapravo ne nude nikakvo značenje, već u toj rječitosti ostavljaju dojam plastičnosti radnje i likova. Ni režija tome nije pripomogla jer se većina scena doima poput nedovoljno razrađenih skica. Tek što likovi razmjene nekoliko replika, prizori se prekidaju glazbenim intermezzima za koja je zaslužan Damir Martinović Mrle. Dobar dio predstave ta su intermezza, iako ponekad nepotrebna i nejasna, uglavnom zabavnija i zanimljivija od same narativne radnje, pogotovo kad glumci zaplešu u zgodnim koreografijama Blaženke Kovač Carić.

Pohvalu zaslužuje Mrletova glazba koja vrlo dobro nadopunjuje vizualnu estetiku predstave, no sama po sebi ne stvara vezu s radnjom, likovima i njihovim okruženjem, a često je i toliko glasna da zaglušuje glumce. Konci radnje napokon se povežu u prizoru u kojem Mara i Mak posjećuju njenu Mater u Italiji, prizoru koji je dramaturški zaokružen i odigran bez prekida ili paralelne radnje u više planova, čime inače predstava obiluje. Od te scene do kraja gotovo dvosatne predstave radnja se izlaže znatno prohodnije i razumljivije, uz iznimno efektan završetak u svemirskom tonu u kojem glumci pjevuše predivnu melodiju na ambijentalne zvukove Mrletove glazbe. Osim završnog prizora, nekoliko je vizualno atraktivnih scena u predstavi, čemu znatno doprinose i “specijalni efekti” poput dim mašina ili Mrletove glazbene instalacije.

Foto: www.zekaem.hr

Foto: www.zekaem.hr

Upravo je estetika jedan od najvažnijih elemenata predstave. Slično kao i kod Mrletove glazbe, šarolika scenografija Tomislava Ćurkovića bogata je detaljima, no pomalo lišena smisla, kao da je potreba za vizualnim efektom pojela sadržajnu razinu. Najočitiji primjer za to crveni je pod koji jest primamljiv, no pitanje zašto baš crveni ostat će bez odgovora. S druge strane, osvjetljenje za koje je zaslužan Nikša Mrkonjić izvrsno je postavljeno te uvelike doprinosi izmjeni prizora i dinamici same predstave.

Od svega je toga najmanje jasna kostimografija Olivera Jularića. Likovi su stilski različito obučeni, a u nekim slučajevima i potpuno nefunkcionalno. Otac je obučen u čizme i hlače s vojničkim printom, no pritom izgleda kao skinhead, a ne kao veteran Domovinskog rata koji u vrtu sadi rajčice. Nije jasno zašto njegova žena nosi rozu šljokastu haljinu ako radi kao njegovateljica u Italiji, a najviše zbunjuje lik susjeda (Petar Leventić) koji se pojavljuje u rolama, iako ni u jednom trenutku nije objašnjeno zašto se čovjek mora mučiti u tome po ZKM-ovoj pozornici, niti je jasno zašto se iz rola povremeno presvlači u tenisice.

Glumačke izvedbe u cjelini valja pohvaliti. Iako Nataši Dangubić u glavnoj ulozi ne možemo pronaći zamjerke u izvedbi, primjetno je da igra po već uigranom obrascu kojeg pronalazimo u nekim njezinim starijim ulogama, u predstavama „Glorija“ i „Miris lovine“. Uloga Babe pripala je Nedi Arnerić, glumici poznatoj po ulogama u kultnim filmovima „Ko to tamo peva“ i „San“. Pomalo je zbunjujuć lik Babe, koja je u romanu jedan od ključnih likova, a u predstavi je uprizorena kao starica koja, iz nepoznatih razloga, svugdje vrši nuždu i ovisno o scenama mijenja način govora, pa se tako koristi standardnim hrvatskim jezikom, splitskim žargonom i srpskim jezikom.

Foto: www.zekaem.hr

Foto: www.zekaem.hr

Stipe Kostanić, iako bi trebao poraditi na svojoj dikciji, izvrsno se snašao u nimalo zahtjevnoj ulozi ljepuškastog polugolog lokalnog zavodnika. Osim što se bavi glazbom u predstavi, Mrletu je pripala i uloga Kusturice prilikom režiranja jednog od njegovih najvažnijih filmova „Podzemlje“. No, ako niste čitali knjigu postoji velika šansa da vam nije jasna koja je točno njegova uloga jer nema neke pretjerane veze s ostalim scenama predstave. To možda nije loše jer se tu događa jedina narativna promjena koja potiče na razmišljanje, a i Mrle je urnebesan u svojoj izvedbi.

Lik Matere možda je najbolji primjer lika koji se želi osloboditi životnih okova, a učini to tako da uguši posljednju gospođu koju je njegovala u Italiji, što pokuša i s Babom kad se vrati, te jedina na nekonvencionalni način odluči stati na kraj svojim mukama, što je izrazito živo i energično odigrala Katarina Bistrović Darvaš. Dramaturški je posve suvišan lik drugog susjeda (Damir Šaban), koji tek hvata ženske likove za stražnjice. U konačnici se “Živjet ćemo bolje”, unatoč svim teškim životnim pitanjima koja kroz predstavu prolaze, više pamti po vizualnim i zvučnim efektima te estetici Senke Bulić i njenih suradnika, nego po priči i temama kojima se bavi.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(11 votes, average: 2.273 out of 5)

Komentari