Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Izvedbene umjetnosti

“Zločin i kazna” u Gavelli

27.09.2013. Mirjam Vukašin
Foto: Gavella.hr

Foto: Gavella.hr

Kako to izgleda kad ruske uličarke, pijanci, lihvari, studenti i ubojice dođu na hrvatske kazališne daske, odsad imamo priliku vidjeti i u “Gavelli” gdje je 19. rujna premijerno prikazan roman  F.M. Dostojevskog “Zločin i kazna”. U ulozi studenta i ubojice Raskoljnikova nastupio je Franjo Dijak, a pored njega zaista respektabila glumačka postava poput Ozrena Grabarića, Anje Šovagović Despot ili Darka Milasa. I kako prenijeti stotine stranica u kazalište, uvjeriti publiku u studentovu moralnu, mentalnu agoniju i “oživjeti” psihološki roman prikazao nam je Zlatko Sviben, krivac ne samo za režiju već i za dramatizacijski scenarij predstave.

Možda da najprije krenem od vizualnog dojma, sablasne atmosfere koju čini crno-bijela kaotično ispisana i išarana pozornica i od klaustrofobično malenog sobička u kutku. Likovi u tamnim kostimima, Raskoljnikov u crnom kaputu i s crno našminkanim očima i podočnjacima. Na prvu više prezentiraju horor kojeg muzika u pozadini, onako neprimjetno, ali istinski zastrašujuće, čini još većim. Ma priznat ću. Nekoliko sam se puta baš uplašila. Ponekad predstava podsjeća čak i na mjuzikl, u istaknutim scenama, odnosno monolozima Anje Šovagović koji odzvanjaju ruskim notama bliskima “Kakalinki” i sličnim ruskim narodnim pjesmama. Zatim u prikazima studentovih nemirnih snova- spoj deranja, pjevanja, neobičnog osvjetljenja koji dočaravaju kaos i košmar te možda i nelagodno iznenađuju gladatelja, ali to je upravo i rezultat koji se želi postići- žele nas preplašiti, zaprepastiti i pobuditi empatiju, uvesti u priču nas, publiku, ne samo kao treći zid ili sporedan lik, već nas uvesti u sami um junaka. Zapravo je cijela scena, od muzike, svjetla i rekvizita, dio Raskoljnikovljeva uma u koji postepeno ulazimo.

Foto: Gavella.hr

Foto: Gavella.hr

Odlična je također ideja s malenim mikrofonima privezanima oko glava koji bi se uključili samo u određenim scenama, čak i rjeđe, samo u određenim trenucima, rečenicama. Time je postignuta granica između uma i stvarnosti, ono što je rečeno kroz ozvučenje mikrofona bilo bi nekako nestvarno i apstraktno, kao u nečijoj glavi, a onda opet povratak u stvarnost kada se mikrofoni isključe. Oko jedne sam stvari bila prilično sumnjičava, a to je sami čin ubojstva. Kako to izvesti, a da ne izgleda prozirno? Kako nekoga zaklati sjekirom na pozornici? No i to je, srećom, izvedeno uspješno. Jedan tren se ugase svjetla, a kad se upale imamo što za vidjeti- zaklana bakica širom otvorenih usta i očiju visi na ogradi. I visi ona tako dobrih petnaest minuta, isti izraz lica i položaj, onda škicnem svake dvije minute da provjerim uspijeva li bakica i dalje biti u istom položaju i stvarno, k’o zaklana. Prava scena strave i užasa, vjerodostojno prikazana hladnokrvnost te izraz lica koji neće zapamtiti samo ubojica, već će ga i svaka osoba u publici imati urezana u sjećanju. Ima tu još svakakvih detalja koje možda ni ne primijetimo, ali je svaki od njih vrijedan spomena. U te ostale detalje najbolje je da se uvjerite sami, smatram da nema smisla opisivati svaku sitnicu, a smatram i da nema smisla prepričavati već svima dobro poznatu radnju.

Predstava s pauzom traje gotovo tri i pol sata. Velik zalogaj za jednu večer, ali vrijedan. Barem ako mene pitate. Čini se kako je ova predstava najvjerojatnije novi hit u gradu, ali i samo jedna od nekoliko novih predstava koje su se počele prikazivati ovih dana.

Komentari