Izvještaj: Pavel prosuo ljubav po Tvornici
Starinski tepih na podu, nekoliko prigušenih stolnih lampi stoji na malim stolićima za kavu, pedesetak upaljenih svijeća porazbacane su po podu, a stari kovčeg nonšalantno je odložen uz stolac. Ne, to nije opis dnevnog boravka u kojemu osoba koja se vratila s puta čeka svoju srodnu dušu kako bi ju iznenadila. To je opis pozornice kakvu ste sinoć mogli vidjeti u Tvornici kulture na drugom koncertu grupe Pavel kojeg su ikada održali. Pavel se kao vremenski putnik prvi puta ukazao na pozornici nakon punih pet godina.
Iako je Tvornica bila napola ispunjena, atmosfera je bila ugodna. Zaista kao da ste u nečijem dnevnom boravku – tribine prekrivene jastučićima, na “balkonu” iznad tribina postavljeni stolovi za bendu važne uzvanike, a publika svojim osmjesima dodatno grije doživljaj. Na moje ugodno iznenađenje publikom su dominirali zaljubljeni parovi, a broj muških uzvanika bio je iznenađujuć uzmem li u obzir činjenicu da su Ramirezove koncerte pohodile uglavnom djevojke.
Kao predgrupa nastupio je mladi kantautor (s naglaskom na mladi) Zvonimir Varga. Iako ga je trema glodala tijekom cijelog nastupa, mora mu se skinuti kapa što je ziheraškim izborom Balaševićeve “Jesen stiže dunjo moja” uspio barem nakratko pridobiti pozornost pomalo nezainteresirane publike. A onda su došli oni. Komunikaciju s publikom podigli su na jednu potpuno drugu razinu, razinu na kojoj Šerić bez imalo zadrške ispovijeda svoja razmišljanja o starenju, razinu gdje nije bed ako upozori publiku da će sada malo razgovarati dok se odbjegli klavijaturist ne vrati s toaleta, razinu gdje nježno poljubi djevojku na back vokalu. Slučajno ili namjerno, Šerić me ponovno podsjetio na Balaševića i njegov kontakt s publikom.
Iako je mnogo vremena prošlo od posljednjeg javnog nastupa (ne računajući akustičnu verziju nekidan u Rockmarku), bend je djelovao nevjerojatno uvježbano i skladno. Iskreno, bilo me je malo strah kako će zvučati osmeročlana skupina različitih instrumenata, bojala sam se da će bubanj i bas pojesti violinu i violončelo, ali to se nije dogodio, štoviše. Violina i violončelo su dominirali, zvuk je bio savršeno izbalansiran i na trenutke sam se zapitala kako šest instrumenata može zvučati kao cijeli orkestar. Formaciji u sastavu Stanko Kovačić (violončelo), Jasmina Bojić (violina), Ivan Vranješ (električna gitara), Edi Grubišić (bubanj), Jurica Hotko (klavijature), Tomislav Šušak (bass gitara), Antonia Matković (back vokal) i Aljoša Šerić (akustična gitara, vokal) na nekoliko pjesama pridružio se i Stipe Mađor iz Hladnog piva (iliti najjača pluća Makarske, kako mu je Šerić tepao) na trubi.
U pauzi je nastupila grupa Nola koja je svojim najvećim hitovima dodatno rasplesala i razdragala publiku koja se zadržala uz pozornicu i stanku nije iskoristila za guranje u redu za toalet. U nastavku, Pavel je redao pjesme s oba albuma (“Zbog tebe”, “Ako si za mogli bi jednom izaći”, “Kalifornija”, “Život je fer i sve je predivno”, “Zajedno” i mnoge druge), a publika ga je zborno pratila gotovo štreberski pjevajuće sve stihove. Malobrojni, ali vjerni fanovi još jednom pokazali su kako ne moraš napuniti koncertnu dvoranu kako bi koncert mogao nazvati uspješnim. Kao dar na bisu Šerić je nostalgično podsjetio na sada već minuli Ramirez adaptacijom hita “Loš (Treća)”. No nije to bio onaj tugaljivi “izbrisat će tvoj broj” pjesmuljak, ovaj je bio paveliziran, osvježen, zreliji i pomiren s prošlošću.
Dakle, da rezimiramo. Jedan bend, osmero ljudi, pet godina, veliki pogon Tvornice pretvoren u dnevni boravak, dva albuma, 18 odsviranih pjesama i bezbroj osmjeha u publici. To je bio sinoćnji nastup Pavela koji je ponovno dokazao da je biser hrvatske glazbene scene.
