Y i Z generacija – SOS za “normalno”: Spoznajom istinskih vrijednosti do mentalnog zdravlja

Hej, kako si? Vrlo trivijalno pitanje. Niti ga iskreno postavljamo, niti čekamo i slušamo odgovor. Najčešće je ono krinka ljubaznosti kada želimo da svi o nama imaju mišljenje koje je potpuno u skladu s pravilima lijepog ponašanja. I nekako je ta stvar dobro funkcionirala – sretnemo se, pokažemo prividno zanimanje za osobu i ponovno se vratimo k sebi, zadovoljni jer smo bez utroška energije ispunili očekivanja. Nekad je lijepo lagati sebe i druge, no kad uvjeti više nisu povoljni, trivijalnost prelazi u neophodnu potrebu.

Krah aktivnog života

Kaos u kojem smo se našli postavio je druga pravila. COVID-19 te potresi utjecali su na mentalno zdravlje pripadnika svih generacija, a posebno mladih ljudi, tj. pripadnika Y i Z generacije, koji se često nalaze na raskrižju putova, podvojeni između mnoštva odluka. Budući da su navikli na slobodu i fluidnost, a krcat raspored te traženje sebe u raznim područjima nije im stran pojam, krah aktivnog života ostavio je oštar trag na njihovo mentalno zdravlje. Da to predočimo, pogledajmo što kaže statistika ispod.

Generacija Y: Vječno hrvanje s promjenom

Da ponovimo, Milenijalci ili Generacija Y rođeni su između 1978. i 2000. godine. Upravo su oni prva generacija koja odstupa od sustava života starijih generacija. Nesvjesno, ali i dalje hrabro, usuđuje se tragati za smislom života, zbog čega su okarakterizirani kao narcisoidni, nestrpljivi i bahati. No, to ne treba uzeti u obzir jer je uvijek ono pozitivno smješteno u kategoriju lošeg zbog ponosa koji ne dopušta priznati da je napredak potreba koju bi trebalo prihvatiti. Vjerojatno zato i postoji potreba za podjelom na generacije. Iako nije preporučljivo generalizirati pripadnike neke grupe prema karakteristikama jednoga predstavnika, nije na odmet ponekad naglasiti da „ovo nije tvoje vrijeme i ne moram se prilagođavati tvojim standardima ispravnoga”. Zauzeti se za sebe je pola zdravlja.

Nadalje, Milenijalci žive s promjenom. Oni su promjena. Smješteni su u vrijeme rapidnoga razaranja prijašnjega, zahvaćeni su novim standardima. Između ostalog, oni donose nova pravila igre. Proživljavajući posljedice ratova, nemira i nestabilne ekonomske situacije, osuđeni su na ambiciozan, direktan pristup kojim će si prilagoditi sve pred čime se nađu s ciljem postizanja sreće i ugodnoga života. Da ne spominjem tehnologiju koja je bila ulaznica za svijet ideja i napretka. No, kao geslo Milenijalaca moguće je izdvojiti sljedeće: Kad nemaš izbora, prihvati realnost, ali ju podloži svojim interesima.

Najizraženiji psihološki problemi ove generacije su depresija i hiperaktivnost. Glavni izvori su obiteljski život, roditeljstvo, posao, višak slobodnog vremena i opterećenost medijskim sadržajima. Naravno, poteže se pitanje gubitka posla, a s njim i milijun ostalih – kako prehraniti obitelj, kako održati normalan život ne gubeći dosadašnji standard, kako pronaći novi posao… Poražavajući podatak je i porast sukoba s djecom, a ne zbližavanje kako mnogi vole podvaliti pod pozitivan efekt izolacijskim mjera. Istina je da smo svi mi najprije individualci i da nas opterećenost svime što nas okružuje tjera da se ponašamo izolirano te da gradimo svoj svijet bez obzira na uloge koje igramo.

Također, veći dio skupine Milenijalaca izgradio je rutinu. Bila ona kuća-posao-kuća ili neka s puno više adrenalina i raznolikosti, bila je savršena životna šablona koja je nestala u sekundi. Ipak govorimo o ljudima koji ambiciozno i aktivno grade svoju životnu sredinu, a većina ih je već na željenom stupnju izgradnje te se identificirala, a sada teži predahu. A kada je narušeno ono za što si se borio godinama i u što si uložio trud, nije ni čudo da se nalaziš u svojevrsnoj krizi.

Generacija Z: Život unutar okvira tehnologije

Ovoj generaciji, kojoj je tehnologija zaštitni znak, pripadaju osobe rođene oko 2000. godine pa nadalje. Oni su vizualni tip. Komuniciraju putem slika, videa, GIF-ova, emotikona… Teže se koncentriraju jer su navikli na brzu razmjenu informacija, što je pridonijelo multi-taskingu. Ipak, mnogi smatraju kako su upravo oni najusamljenija generacija. Iako brže od ostalih idu u korak s najnovijim vijestima i trendovima, druženje je većim dijelom svedeno na chat. Uglavnom su to poruke kratkog tipa, siromašnog sadržaja s ciljem zabave, a ne međusobnog prožimanja.

Ipak, karakterizira ih otvorenost. Shvaćaju da je u redu razgovarati o temama koje su etiketirane kao tabu, odnosno znatiželjni su te žele spoznati praktičnu vrijednost spoznaja do kojih dolaze dijeljenjem iskustava. Manje su skloni skrivanju vlastitih nedostataka. Upravo suprotno, prezentiraju ih kao svoju posebnost. I jedna zanimljiva činjenica – brže zaboravljaju nepotrebne stvari. Ne opterećuju se onime što ne utječe direktno na njih, zaokupljeni su uskim krugom kojeg čine oni sami te nekoliko bliskih osoba. Sve drugo što se događa namjerno ili spontano, a nije nastalo u vezi s njima, zapostavljaju.

Psihološko stanje ove generacije narušeno je padom zadovoljstva vezanim uz prekinute aktivnosti kao što su posjeti kulturnim događajima, koncerti, sport, kafići, izlasci… Uz to, gotovo jedini dio njihova života koji je bio offline prešao je u online okruženje – nastava. Time je zabilježen značajan rast uporabe tehnologije, a prvenstveno društvenih mreža na koje je bio smješten cjelokupan društveni život. Istraživanja pokazuju kako su mladi uz sve povlastice koje je nosila online nastava i višak slobodnoga vremena zapravo jako loše koristili vrijeme te su se s ubrzo zasitili online svijeta. No postoji i druga skupina koja je i ovaj događaj zanemarila i ostavila po strani, koncentrirajući se na sebe, čime je i zaštitila svoje mentalno zdravlje. Što se tiče potresa, ponovno su bile izražene dvije krajnosti – potpuna nezainteresiranost i prekomjerno paničarenje.

Iz perspektive Y i Z generacije…

Da ne nagađam što je i na koji način utjecalo na Y i Z generaciju, najbolje je uzeti u obzir konkretne primjere. U nastavku slijedi nekoliko komentara učenika i studenata koji dijele svoje iskustvo prilagodbe na novonastale uvjete.

„Pripremao sam se za polumaraton, tako da me korona jako otjerala u depresiju jer doma nisam imao uvjete za trčanje. Malo sam se ulijenio, ali si nisam dopustio da baš propadnem fizički i psihički. Bilo je dana depresije i tuge, ali bih uvijek nešto smislio i izvukao se. Malo te ta izoliranost povuče na razmišljanje pa sam jako razmišljao koliko sam se promijenio u posljednje vrijeme i zaključio dosta toga o tome tko sam, što sam i što želim biti. Nisam imao maturalnu i to me jako pogodilo jer se nisam uspio oprostiti na normalan način od ljudi koje sam volio u srednjoj, ali to nas je i zbližilo jer smo i sada u kontaktu i planiramo tako nešto.“ (Ivan, 19)

„Korona je loše utjecala na mene, toliko da u zadnje vrijeme često razmišljam o smrti i o svrsi života. Nedostaje mi druženje s prijateljima, rođendani, izlasci, rodbina koju nikako ne viđam zbog ove situacije. Trenutno imam i previše slobodnog vremena i ne znam što bih sa sobom, često nemam što raditi i dosađujem se. Shvatila sam da više trebam cijeniti trenutke provedene s dragim ljudima jer nikada ne znam kada će se opet nešto ovakvo ponoviti.“ (Gabriela, 18)

„Realno, situacija s Covidom nije baš puno utjecala na moj dnevni raspored. Eventualno, ono što mi malo smeta je to što do skora nisam mogao ići na treninge jer nisu bili održavani. Što se tiče potresa, nije me baš uznemirio, koliko su me uznemirile posljedice na području Petrinje. Shvatio sam da ne bih trebao olako uzimati situaciju u kojoj se nalazim i bez obzira na to kakva je ona trebao bih se prilagoditi i izvući ono najbolje iz nje.“ (Aryan, 18)

„Što se tiče potresa, nije utjecao na mene jer na pogođenim mjestima nemam bliskih ljudi, no naravno da mi je žao ljudi s tog područja. Što se tiče korone, u početku mi je dobro došla jer sam studirao online te sam mogao bolje raspodijeliti vrijeme budući da sam i dalje imao dosta obaveza. Čak sam i uživao u karanteni jer sam odmorio od ljudi, kontakata i sl. Nedostajali su mi odlasci na faks, ljudi s kojima se družim, kave… Nisam došao do novih spoznaja niti sam puno razmišljao o sebi i svom životu budući da sam overthinker i inače to radim.“ (Luka, 20)

„U početku mi je cijela situacija bila čudna. Pitala sam se kako je taj virus dospio kod nas… Ipak, korona mi je dobro došla zbog online nastave jer nismo imali usmena odgovaranja i ispite, mogli smo prepisivati… Odlučila sam se pokrenuti tijelom i duhom te sam počela vježbati. Smatram da se ničega u životu ne treba bojati, već samo treba razumjeti, a kada razumijemo, tada postajemo jači. Iako je 2020. bila izazovna godina, naučila sam da mi kao ljudi možemo nadvladati sve prepreke, a jedino što nas može zaustaviti smo mi sami. Mislim da je ovaj rollercoaster života izazvao u ljudima želju da vode kvalitetniji život.“ (Melani, 18)

„Općenito sam optimist. Nekad je optimizam i obrambeni mehanizam kojim se služim u teškim trenucima. Uvijek si kažem da može biti gore, da nije sve tako crno. Imam osjećaj da kada bih pustio sve loše vijesti, kada bih iščitavao i pratio, to ne bi bilo dobro za mene. Jedno vrijeme sam intenzivno proučavao brojke. Koliko je ljudi oboljelo, umrlo, ozdravilo. Često bih bio ljut zbog načina prezentiranja istih. Sve je bilo tako pesimistično kao da je armagedon, a svi znamo da smo i gore preživjeli. Nije nimalo lako shvatiti da sloboda medija nije ono kako si sam sebi zamislio. Da, pišu oni što god žele, ne brani im nitko ništa, ali kao da su koronu i negativnost iskoristili za publicitet i senzaciju. Osim što je meni nekad bilo teško informirati se o koroni putem medija, možda je još gore bilo prolaziti tzv. lockdown. Biti odvojen od prijatelja, buljiti u ekran da nešto naučiš, ne imati papir pod prstima jer listaš e-knjigu je fuj osjećaj. Mogao bih sada pisati o mnogo fuj osjećaja koje je donijela korona, ali nije fer da samo pričam o tome. Bilo je i potresa. Prvi puta sam potres osjetio poslije Božića 2020. kada je pogodio Banovinu. Bor se trese, TV isto, ti se hvataš za stol, ali on i dalje skače. Taj me osjećaj nemoći zbunio. Udario me adrenalin i ne mogu reći da sam bio uplašen, baš zbog adrenalina, ali neki nestvaran osjećaj. Više niti jedan nisam osjetio. Možda jer spavam kao lički medvjed, možda jer me nije toliko istraumatizirao kao ljude u epicentru. Dan nakon potresa aktivirao sam se u svojoj lokalnoj udruzi i prikupljao s ekipom pomoć u organizaciji Crvenog križa. Emocije su divljale. Sreća jer se tvoje mjesto aktiviralo i jer si pomogao, ali i tuga jer znaš za što je to i pitaš se kako su ti ljudi kojima to šalješ. Nestvarno nešto. Danas, kada ovo prepričavam, osjećam se dobro, imam nadu, vjerujem. Očekujem i iščekujem da će se sve vratiti u normalu, da ću krenuti na faks, da se potresi neće više događati i da će korona napokon predahnuti.“ (Danijel, 22)

Osobni osvrt iz perspektive Z generacije

Razmišljajući što da napišem nakon ovih iskustava, jedino što mi je palo na pamet je sljedeće. Drago mi je da postoje ovakvi ljudi. Da razmišljaju, da vide da nešto nije u redu. Da nisu samo puki promatrači koji prihvaćaju sve što im se servira kao rezultat sudbine. Drago mi je da se nadaju novom početku, da su spremni podložiti situaciju svojim nadanjima i željama. Da su tu, prisutni i aktivni. I da su prije svega ljudi, odnosno da cijene prave vrijednosti.

Iako je već puno toga rečeno, dodat ću i svoj osvrt kao jedan od pripadnika Z generacije. Iako su meni izolacijske mjere došle kao naručene, budući da sam htio malo više vremena za sebe, smatram da je najgora moguća opcija prihvatiti ‘novo normalno’. Mišljenja sam da postoji samo jedno normalno, a to nije ovo trenutno. Kako svrstati nešto pod kategoriju normalnoga, a nije ti drago dok se tome prilagođavaš? Maske, razmaci, dezinfekcija, mjere… Sve nas to umara, iscrpljuje i polako gubimo volju i za korištenjem omogućene mjere slobode. Previše smo zatvoreni, ograničeni, tjera nas se na umjetnu stvarnost, odnosi postaju kratki, formalni i hladni. Često razmišljam o tome kako je u trenutku izgubiti kuću, sigurnost i prijašnji život. Nekako smo uvijek ravnodušni, znamo da se nešto događa, ali to je tamo negdje, daleko od mene… Nemamo iskrenu empatiju. Možda je opravdanje u zasićenosti. Možda nam je samo prekipjelo glumiti marionetu.

A gdje pronaći pomoć kada ne znamo kako dalje i postoji li ona uopće? Tko i odakle brine za psihičko zdravlje građana? Jesmo li prepušteni sami sebi? Ostanimo optimistični – pomoć je tu.

Psihološka pomoć – Kako si?

Odsjek za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu osnovao je udrugu „Kako si?” s idejom pružanja besplatne psihološke pomoći i podrške široj populaciji u vidu e-savjetovanja i psihoedukacije. Svoje djelovanje planiraju širiti i dalje, a glavni ciljevi su im popularizacija psihologije u društvu u kojemu nema dovoljno besplatne i dostupne psihološke podrške, a također i smanjenje stigmatizacije psihičkih smetnji kako bi se unaprijedilo psihičko zdravlje, ali i kvaliteta života.

Važno je naglasiti da udrugu vode studenti psihologije – volonteri pod vodstvom profesorice i mentorice dr. sc. Nataše Jokić-Begić te da su proveli hvalevrijedan istraživački projekt pod nazivom „Kako smo? Život u Hrvatskoj u doba korone”. Projekt je prikaz psihološkoga stanja građana Hrvatske uslijed pandemije COVID-19 i niza potresa, a obuhvaća osobe svih generacija te različitih životnih uloga. Projekt iznosi statističke podatke, glavne probleme, rizične, ali i zaštitne čimbenike psihičkoga zdravlja. Više o projektu, ali i o ostalim područjima bavljenja ove udruge, moguće je pronaći na ovoj poveznici.

I što reći, kako će se nadalje razvijati mentalno zdravlje i život pripadnika Y i Z generacije? To je neizvjesna priča. Možda da kolektivno krenemo s prvim korakom – naučimo se iskreno zanimati jedni za druge. Paaa, prijatelju, kako si?