„House of the Dragon”: Kome se dva puta gleda ista stvar?
Već tijekom zadnjih sezona „Game of Thrones” nadugačko se i naširoko raspravljalo o potencijalnim spin-offovima originalne serije. Reakcija publike prema ideji spin-off serija bila je pozitivna jer se činilo da će nuditi iskupljenje za kreativne promašaje posljednjih sezona originala. Budimo realni, „Game of Thrones” je završio nakaradno – godine građenja mitologije Westerosa završile su nedorečenim raspletima koji su sklepani samo da se serija čim prije završi i da svi uključeni u njeno stvaranje brzo mogu prijeći na druge, lukrativnije angažmane.
Zadnja je sezona tako ispala izdaja fanova. Internet se do zadnje epizode trudio osmisliti kvalitetan rasplet čak i kad je bilo jasno da od tog neće biti ništa: razvijale su se teorije o nastanku White Walkera, objašnjavao značaj Targaryjenskog porijekla Jona Snowa, a išlo se i u takve ekstreme da se tvrdilo da će Cerseinoj vladavini presuditi dug banci Braavosa. Sve su teorije na kraju ispale promašene, publika je dobila jedno veliko ništa i zaista loš kraj jedne od najvećih serija posljednjih desetljeća.
Spin-off čiji je kraj vrlo poznat
Sekundarne serije (pričalo se o više njih) imaju priliku da s novim budžetom objasne sve što je originalna serija propustila objasniti, ali i da svijetu Westerosa daju neku novu dimenziju koju je „Game of Thrones” propustio dati. Ipak, ako ćemo suditi prema „House of the Dragon” tako nešto se neće dogoditi. Prvi spin-off serije „Game of Thrones” smješten je dvjesto godina ranije u odnosu na originalnu seriju i bavi se najrazvikanijim, ali i najmanje zanimljivim dijelom mitologije Westerosa – obitelji Targaryen.
Targaryeni, najmoćnija obitelj tog vremena koja drži Željezno prijestolje imala je svoje izazove oko osiguranja nasljednika što je rezultiralo građanskim ratom pod nazivom „Dance of the Dragons” (naziv je takav s obzirom da su obje strane posjedovale zmajeve) i ova serija istražuje nastanak i tijek tog rata. Iznenađenja ne bi trebalo biti obzirom da je cijela radnja već opisana u knjizi „Fire & Blood”, a i ozloglašeni mladi kralj Joffrey Baratheon još je u trećoj sezoni originala otkrio kraj ovog sukoba.
Kopiranje originala gdje god je moguće
Usprkos lošim povratnim informacijama na završetak matične serije, autori „House of the Dragon” ne odlučuju ponuditi ništa novo, nego dapače, kopirati original koliko god se može. Već uvodna glazbena tema je identična, a ulaskom u seriju odmah se može vidjeti da svaki lik ima svoj pandan u originalu, pri čemu najviše pažnje privlači nasljednica trona Rhaenyra Targaryen (Emma D’Arcy/Milly Alcock) kao mješavina ključnih osobina Daenerys Targaryen i Aryje Stark, najomiljenijih likova originala.
Ona je u sukobu oko prijestolja s kraljicom Alicent Hightower (Emily Carey/Olivia Cooke), koja opasno podsjeća na Cersei Lannister. Njen otac Viserys Targaryen (Paddy Considine) je isti Robert Baratheon, a važnu ulogu igra i njen stric Daemon Targaryen (Matt Smith) koji podsjeća na Jamieja Lannistera. Svi oni skupa igraju istu igru nadmetanja oko nasljedstva kao što su to radile i njihove buduće verzije, s tim da je, obzirom na prethodno pogledano, ovo sve skupa ipak malo previše predvidivo.
Stil je također identičan. Čovjek bi, obzirom na kontroverze koje su podizale scene nasilja u originalu, pomislio da će autori ipak malo ublažiti želju za krvi, ali već u prvoj epizodi odlučuju nas počastiti eksplicitnom scenom carskog reza kakva se teško može vidjeti van operacijske sale, a svaki udarac traje onoliko predugo da bi bio neugodan za gledanje. Isto tako, intimni odnosi pokušavaju šokirati prelaženjem granica koje su davno prije prešli pa tako nije seks ili insinuacija seksa ako jedna strana nije maloljetna ili obje strane nisu u krvnom srodstvu.
Monotona obiteljska drama o incestu
Ponavljanje formule ne donosi uspjeh. Prva je epizoda možda najzanimljivija zbog efekta prisjećanja originala, no „House of the Dragon” vrlo se brzo nakon tog pretvara u monotonu obiteljsku dramu o incestu. Incest nije glavna tema, ali autori znaju gdje dobivaju pažnju medija pa se opet i iznova u svakoj epizodi razrađuje seksualna napetost između Rhaenyre i njenog strica Daemona i to je, uz poneki dvorski zaplet, više-manje to. Serija tako gubi tempo prije nego uopće pošteno krene i ostaje interesantna tek najzagriženijim fanovima serije.
Pitanje koje se postavlja jest zašto je itko pomislio da je ovakvo kopiranje originala dobra ideja. „Game of Thrones” je serija koja je prestala funkcionirati tamo negdje 2017., ali je održala sljedbu na temelju svih otvorenih pitanja koje je trebalo zatvoriti. Ipak, evo nas u 2022. gdje „House of the Dragon” praktički ponavlja istu formulu pet godina nakon što su svi za nju rekli da više nije dobra.
Vremena su se promijenila: koketiranje s incestom je dosadno i neukusno, ekstremno nasilje je jeftin trik koji lako može izazvati negativnu protureakciju, a CGI zmajevi teško mogu ponuditi nešto novo u svijetu Marvela koji istu vrstu efekata nudi svaki drugi dan. „House of the Dragon” bi morao bolje ako želi ostati relevantan. Druga sezona je odobrena, ali sve ima svoj vijek trajanja. Razjašnjavanje mitologije može biti zabavno, ali kome se da dva puta gledati istu stvar?
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
