Izvještaj – Cinkuši: Velika proslava rođendana uz čašu gemišta
Ako za Cinkuše proteklih dvadeset godina niste čuli, ne znam gdje ste živjeli. Najpoznatiji domaći kajkavski sastav ove je godine napunio dvadeset godina, a to su proslavili zbilja velikim koncertom u Tvornici kulture u petak, 11. svibnja. Koncert je po svemu, kako sam i spomenuo, bio velik. Bilo da se gleda samo po broju ljudi koji su bili na pozornici, bilo da govorimo o samoj atmosferi na koncertu, bilo da govorimo o glazbenom repertoaru. Sve je bilo impozantno, ali opet, provedeno na jedan simpatičan, spontan, razgovoran način gdje se prije svega zabavlja, pije gemišt, a onda dolazi formalni dio koncerta koji se ovdje doimao samo kao sredstvo kojim bi se svi fanovi skupili na jednom mjestu i zajedno s Cinkušima proslavili njihovih dvadeset godina karijere.
Riječ o koncertu
Cinkuša je na ovom koncertu umjesto standardnih sedam u svakom trenutku na pozornici bilo najmanje devet. Standardnoj postavi za ovu su se priliku priključili Igor Pavlica na trubi i Krešo Oremuš na usnoj harmonici, a taj broj bi se i svako malo povećavao s dolaskom i drugih gostiju na pozornicu poput Mateje Lanović, Zorana Perića, Darka Rundeka ili Petrice Kerempuha osobno. Svi oni zajedno su odradili impozantan koncert koji je trajao dva i pol sata. Sviralo se sve i gotovo da se nije biralo, od uspješnica s prvog albuma pa sve do prošlogodišnjeg “Krava na orehu”. Cinkuši su pokazali da su veliki bend, no to nije nešto što se trebalo dokazivati. To je nešto što smo se svi mi jučer došli prisjetiti.
Iako bismo na prvu zaključili da glazba Cinkuša privlači ponajprije starije generacije, u Tvornici kulture bilo je zaista svih generacija, i itekako puno mlađe generacije. Energije nije nedostajalo. Tih dva i pol sata neprestano se plesalo, pjevalo, pilo, skakalo i poskakivalo zajedno s bendom. Koncert Cinkuša je zato bio najbolja fešta u gradu. No to i jest filozofija Cinkuša. Oni su prije svega bend za ljude kojima je atmosfera ispred svega. Filozofija koja tvrdi – ako je zabavno nama, zabavno će biti i njima.
Cijela čar koja okružuje Cinkuše jest upravo u tom načinu izvođenja koncerta. Vjerujem da bi Cinkuši na isti način nastupali da je riječ o vatrogasnoj zabavi u selu s petnaest stanovnika i da izlaze pred dvadeset tisuća ljudi na Coachelli. Njihova ljepota je u tom razgovornom načinu, u toj neobjašnjivoj spontanosti. Potpuna neopterećenost. Pjesme nemaju strogi početak niti kraj, već kako netko krene, drugi će mu se već priključiti. Nije bitno ako se jedan dio svira jedno ponavljanje manje ili više, bitno je da sve nekako ide. Ta neopterećenost čini Cinkuše Cinkušima. Ona je i veoma zarazna i stoga brzo prelazi i na publiku.
Druge stvari
Cinkuši su dostatno proslavili rođendan. I u tom cjelokupnom zbiru događanja nije se mogla ne omaknuti poneka pogreška. No to ne bih nazivao pogreškama jer one nepogrešivo pridonose njihovom cjelokupnom šarmu da je pogrešno to nazivati tim imenom. Jedina zamjerka koju moram uputiti jest to da je na početku koncerta zvuk bio prilično loš, no već je do polovice koncerta tonac pohvatao niti i sjajno uredio zvučnu sliku. Koncert je bio sjajan. I to pišem bez pretjerivanja. Kroz dva i pol sata uspjeli smo poslušati veliki dio diskografije benda. Pjesme su išle jedna za drugom i nakon dva i pol sata izašli smo umorni i dobro ispjevani. Cinkuši su nas izmorili, ali u pozitivnom smislu. Oni su bend koji izvlači najbolje iz čovjeka, ali isto tako vjerujem da smo ove večeri i mi izvukli najbolje od njih.