Izvještaj – Exit Festival, 4. dan: Religija zvana Faithless za maestralan kraj petnaestoga Exita

I to je to, završio je petnaesti Exit Festival u Novom Sadu. Njegovi najizdržljiviji posjetitelji nastavljaju za par dana partijanje u Crnoj Gori na Sea Dance Festivalu, a oni s manje snage ili sreće na putu su svojim kućama i realnosti. Dojmovi se slažu, koncerti analiziraju, sjećanje rekonstruira i vjerojatno će se potpuna slika svega posložiti tek kroz par dana, ali ovako ad hoc možemo ukratko prokomentirati posljednji dan ovogodišnjeg Exita i samo reći: Faithless, ti nisi bend, ti si religija.

Zadnji je dan bio daleko najtopliji dan, ali, nasreću, nije privukao enormnu količinu ljudi kao subota pa je prostor festivala bio relativno prohodan, a temperatura podnošljiva. Prvi koji su privukli više pažnje bili su Milky Chance, cooleri koji su u nešto više od četrdesetak minuta koncerta zagrijali publiku te je doveli na radnu temperaturu koja se onda samo održavala tijekom večeri. Najpoznatiji po hitu Stolen Dance, Chanceri su svoj nastup odradili opušteno i nepretenciozno te su njime baš lijepo razveselili publiku. Nakon coolera, red je bio na chillerima odnosno Capital Cities. Taj je sastav odradio jedan od boljih koncerata na ovogodišnjem Exitu. Svirali su svoje stvari, obrade drugih izvođača, dvaput izveli svoju najpoznatiju pjesmu, Safe and Sound, jednom u originalnoj verziji, a onda remixiranu varijantu, a tijekom njihova je nastupa pala i prosidba. Jedan od organizatora zaprosio je svoju curu prije Safe and Sounda, a ona je, šuška se, pristala. Nadam se da će im u braku biti baš tako kako pjesma kaže i da će im Capital Cities biti gosti iznenađenja na svadbi. Iskreno, to me i ne bi iznenadilo s obzirom na to da se taj sastav doslovno nije dao otjerati s pozornice i da su ih nakon brojnih ovacija publike organizatori doslovno za ruke odveli s glavne pozornice. Bio je to odličan koncert, lijep nastavak na Milky Chance i odličan uvod u, kako se pokazalo kroz neka dva sata, vrhunac Exita, religiju Faithless.

Maxi Jazz, Sister Bliss i Rollo su čudo. Čudo! Od početka njihova nastupa i potpune ekstaze koja je instantno nastupila pa sve do kraja njihova nastupa publika nije stajala na mjestu ni sekunde. Dobroćudni se Maxi Jazz obraćao nama, a mi smo se obraćali njemu pjevajući, plešući i derući se bez sekunde predaha. Bila je nekakva religijska atmosfera, neko strahopoštovanje koje osjećate prema autoritetu kojem vjerujete, bilo je nešto u zraku što vam ni ne znam objasniti. Prekrasna Sister Bliss melem je za oko i uho, a miksa daleko bolje od Garrixa i Hardwella. Njihova je muzika toliko neobično dobar spoj elektronike, Maxijeva ugodnog glasa, ne banalnih i ponavljajućih tekstova. Tijekom njihova koncerta nije bilo potrebe za vatrom, vatrometom i konfetima. Da je kojim slučajem pozadinski ekran bio isključen, pogašena sva svijetla, a da su oni samo stajali i pjevali, bilo bi valjda jednako dobro. Taktovi Insomnie hipnotiziraju i takvi ogoljeni, a pritom nisu svedeni na jednu frazu nakon koje točno možete predvidjeti što će se sljedeće dogoditi. God Is a DJ čim krene melodijom pali vatru, a slično je i s We Come One i drugim pjesmama. A onda uz sve to imate i taj neki dobroćudni Maxijev osmijeh koji se ne skida tijekom cijeloga koncerta, imate Sister Bliss koja rastura u drugom planu, imate ostatak ekipe koji suptilno i nenametljivo odrađuje čudesan posao. S Faithlessom imate sve, originalnost, kreativnost i izraženi ljudski faktor, a onda i produkt koji zvuči fabrički, ali vam je jasno da nije nastao tako što se u nečiji tuđi original ubacilo još tri druga takta i Drop that bass. Faithlessu vjerujete, njihove su pjesme dogme, oni su vođe koji znaju što rade i znaju kako time što rade privući masu. Istovremeno toj masi ne serviraju sirov proizvod koji možete pronaći na svakoj drugoj polici u svakom drugom dućanu. Toj masi serviraju pravu poslasticu u kojoj je nešto što vas tjera da želite i trebate još. Serviraju umjetnost u svakom njenom smislu.

Nakon njihova je koncerta postalo jasno kako nećemo više moći smatrati koncert Dirtyphonicsa THE koncertom petnaestoga Exita jer je tu titulu bez dileme osvojio, ali i stvorio Faithless. Nakon njih, Main Stage je okupirao Zomboy, drum’n’bass veselica u stilu Dirtyphonicsa na kojoj smo se pošteno iskakali i isplesali, a onda su neki otišli do Explosive Stagea gdje je nastupao Fear Factory, a neki na Rambo Amadeusa ili neki drugi koncert na nekoj drugoj pozornici koji ih je zanimao. Nas je zanimalo Hladno pivo koje je svoj nastup započelo u jutro, s prvim zrakama sunca i napunilo Fusion Stage kojem se nije spavalo.

Mile i ekipa svirali su oko sat vremena i oduševili publiku koja se derala, skakala, psovala i sve ostalo što ide s koncertima Hladnog piva. Njihovi su koncerti uvijek zabavni (osim onda kad u njih ubace previše novih pjesama u stilu nesretnog Messija koje im toliko ne pašu), oni sviraju ozbiljno dobro, zvuk je svjetski, nema raštimanih tonova i ispadanja iz ritma. Šamar, Ne volim te, pa i Pitala si me ušle su u antologiju hrvatskoga, ali i regionalnog rocka i zbilja nema potrebe za jeftinim rimama koje zvuče kao loši džinglovi još gore marketinške agencije. Samo vi svirajte i dalje sprdajući sve živo i neživo, ali ne čineći to banalnim usporedbama i rimama poput onih u Messiju. Bolji ste od tih pjesama i niste novaci na sceni da vam takve stvari trebaju za probijanje. Uvijek je bolje izbaciti i manje pjesama i albuma, nego izbaciti malo more kompozicija koje nisu vrijedne ni spomena.

Možda će netko pomisliti da se nakon Hladnog piva otišlo doma jer što bi se drugo moglo napraviti u šest ujutro, ali na Exitu stvari ne funkcioniraju tako. S Fusion Stagea došetali smo se do FM Stagea na kojemu nije bilo baš ljudi, ali je bila vrhunska zabava i glazba i baš odličan parti. Problem je bio što se šank uskoro tamo zatvorio, a svi znamo da se treba bojati dehidracije pa smo se preselili u gladijatorsku mts Dance Arenu i tamo se iživljavali dok nije došlo vrijeme odlaska u kamp i pakiranja naših mobilnih domova, a onda i odlaska na autobuse koji su još od subote bili dupkom popunjeni.

Na kraju svega, umorni, možda i ne toliko mirišljavi i revitalizirani, vraćamo se doma prepuni dojmova. Exit je avantura u svakom smislu te riječi, a jedino bi bilo još i bolje da ta avantura kreće par dana kasnije u sedmom mjesecu (jer smo uzorni studenti kojima su akademske obaveze uvijek na prvom mjestu). Bilo bi savršeno da smo kupili karte za cijelu Exit avanturu i sad umjesto domovima otputovali za Crnu Goru, ali to ćemo sljedeće godine. Usuđujem se reći da je Exit najbolji festival na kojem sam bila i da vrijedi svakog dinara. Program nudi doslovno milijun sadržaja, od panel rasprava, radionica, do koncerata, karaoka, silent partija i brojnih drugih pogodnosti. Kamp je pristojan, volonteri su od pomoći i dragi, hrana i piće nisu skupi, a ni skuplji u odnosu na druge festivale pa i obične izlaske, ambijent je Petrovaradinske tvrđave poseban, golem, prohodali smo kilometara i kilometara. Novi Sad je k tome i vrlo prijateljski grad i vjerujem da nitko nema nekih većih zamjerki. Lineup je ovog Exita bio doista šarolik i na prvi pogled možda i nespojiv, ali su organizatori maksimalno iskoristili sve njegove potencijalno, jako pametno složili satnicu i omogućili nam svima da vidimo valjda sve što želimo. Organizatori su obavili lavovski posao koji je dao lavovske i rekordne rezultate. I zbog svega toga nimalo ne dvojim gdje ću provesti sredinu srpnja iduće godine. Vidimo se, Exite!