Izvještaj – Hypocrisy: Opravdali očekivanja na intimnom okupljanju
Još jedan metal događaj u Zagrebu i još jedno druženje s Tvornicom. Nisam zabilježio trenutak kada se sve preselilo u Tvornicu, više se dogodilo nekako spontano, odeš na 1-2 zanimljiva giga pa kroz pola godine opet nešto, na kraju shvatiš da si svako malo u Šubićevoj, a da Boogalooa nisi vidio godinama. No, to me nimalo ne smeta, ipak, dobili smo jedan ozbiljan koncertni prostor u koji više nije poznat samo po nastupima Hladnog Piva i Azre i riješili se onog užasnog razglasa u Boogaloou.
Infernal Tenebru, koliko god htio, zbog obaveza nisam uspio uhvatiti na pozornici. Htio sam vidjeti je li bend zapravo toliko dobar koliko se priča o njemu u zadnje vrijeme, ali izgleda da ćemo to odgoditi za neku drugu priliku.
Hatesphere je odsvirao u redu, no publika nije izgledala baš zabavljeno. S tim da u njihovoj glazbi nisam čuo toliko thrash i death metala koliko jak utjecaj američke breakdown/metalcore scene. Ne pretjeruju u ničem i zapravo ih je bilo zanimljivo pogledati, no bend me nije uvjerio u ništa posebno, osim da se dobro zabavlja.
Nisam uspio dobiti dojam da je ovo bio iščekivan koncert. Vjerojatno su i fanovi, smekšani ogromnom festivalskom ponudom u regiji, izgubili ono iščekivanje prvog jesenskog koncerta koji je, začudo, bio jedan od mirnijih u odnosu na zadnjih par koji su se dogodili u pred-ljetnom dijelu sezone. Hypocrisy je počeo s naslovnom pjesmom s novog, istoimenog albuma, End Of Disclosure, koja je izričito slušljiva i instantno ulazi u uho. Nerijetko se pitam kako tako stari bendovi uspijevaju zaraditi svoju koricu kruha nižući albume koji su bazirani na stilu glazbe iz doba kada su imali 18 godina, no ovaj album izgleda da nije loš i vjerujem da će naći svoju publiku. Uslijedila je još jedna stvar s novog albuma, pa smo čuli Fractured Millennium, Left To Rot, The Eye i Valley Of The Damned. Osobno, najbolje i najžešće momente koncerta publika je proživljavala za vrijeme trajanja odlične Necronomicon s drugog albuma, iz doba kada je iza mikrofona još bio Magnus Broberg, trenutno više poznatiji kao Emperor Magnus Caligula. Ne distanciram novije i starije stvari benda, ali ono što je lijepo vidjeti jest da to ne radi ni bend.
Što se zvuka tiče, opet se vraćamo se na jedinu boljku Tvornice, a to je skroman razglas. Kada bendovi sa sobom ne dovuku one divne velike padajuće zvučnike koji vise sa stropa ili barem s konstrukcije pozornice, Tvornica ostaje na samo dvije srednje-velike takve kutije. Ne bih da dobijete dojam da zastupam „Veličina over tehnika“ ili „Might over magic“ koncepte, jer istina je da se ni tonac nije potrudio. Vokal je na razglasu mogao biti glasniji, jer scream vokal je bio odličan i ko pašteta bi legao preko također samo malo pojačanih gitara.
Regularni dio koncerta je završio s Buried, Elastic Inverted Visions i War-Path, a uslijedilo je iznenađenje od još četiri pjesme na bisu. Izdvojio bih divnu The Final Chapter koja je prisutne za kraj i malo uspavala. Nije česta politika da se na metal koncertima uspavanke sviraju na kraju, ali nisam se bunio, bar je olakšala izlazak van. Hypocrisy je to odradio znalački, rutinirano, uz pokoju pošalicu i s podužim bisom. Nije ovo bio nastup o kojem će se pričati, ali posebno je lijepo ugostiti prave metal bendove u doba navale ovog „uske hlače“ metala, a još je slađa činjenica da smo u utorak navečer definitivno gledali jedan kvalitetan metal koncert.
