novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Vizart

Izvještaj s 15. Dana Orisa: Dan prvi

Foto: Ziher
Vrijeme čitanja: 5 minute

Dani Orisa međunarodni je arhitektonski simpozij u organizaciji Oris Kuće arhitekture, nastao nakon početnih uspjeha časopisa Oris koji kontinuirano izlazi već šesnaestu godinu kao dvomjesečnik te do sada broji 93 izdanja. Organizira se od 2001. godine kao dvodnevno događanje s predavanjima istaknutih stranih i lokalnih arhitekata. Izbor predavača i njihov odaziv rezultat je međunarodnog ugleda časopisa te mreže suradnika i autora koju je Oris tijekom godina izgradio.

Malo nakon 10 sati ujutro, u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog još nas je jednom, po petnaesti put, dočekao Andrija Rusan s uvodnom riječi već gotovo kao u vlastitom dnevnom boravku. Na sjedalima nas je pak dočekalo ugodno iznenađenje – platnene vrećice s logom ovogodišnjih dana arhitekture za poklon umjesto dosadašnjih plastičnih s promotivnim materijalima. Domaćin je spomenuo i to da su ovo prvi Dani Orisa otkad se otvorila kuća arhitekture, u sklopu koje se od nedavno nalazi i restoran, te nas je pozvao na otvorenje izložbe Smiljana Radića kasnije te večeri. Simpozij je otvorio gradonačelnik Milan Bandić.

Nagrada za izuzetan stvaralački doprinos arhitekturi predana je arhitektu Smiljanu Radiću uz kratko obraćanje čileanskog ambasadora te Vedrana Mimice, Maroja Mrduljaša i Dinka Peračića u ulozi moderatora. Intervju s nagrađenim čileanskim arhitektom hrvatskih korijena možete pročitati ovdje.

Predavanja je otvorio arhitekt Fabrizio Barozzi iz arhitektonskog ureda Barozzi / Veiga u kojem od 2004. godine djeluje s kolegom Albertom Veigom. Barozzi nam je s malom tremom pred prepunom dvoranom Lisinski kroz predavanje predstavio neke od svojih značajnijih projekata. Kao polazište svojeg rada naveo je sklad autonomije forme s prostornim datostima lokacije koji unutar povijesti oblikuje novu stvarnost. Također je naglasio, uz oblikovanje zatvorenog prostora, veliku važnost arhitekture otvorenog javnog prostora. Počeo je s njom i najviše se zadržao na poznatoj zgradi filharmonije u poljskom gradu Ščećinu za koju je ove godine dobio i glasovitu nagradu Mies van der Rohe. Svojim vanjskim oblikovanjem, monumentalnom bjelinom i kolosalnim dimenzijama uglovnice, zgrada budi sivi urbani kontekst u kojem se nalazi. Na ekspresionistički način, arhitekti koriste geometriju kako bi oblikovali novu ritmičku kompoziciju bijelih krovova grada. Unutar odmjerene vanjštine i ulaznog hala krije se pak skulpturalna koncertna dvorana ornamentirana u duhu tradicije i od ruku lokalnih obrtnika. Kratko je predstavio auditorij i kongresni centar u Aguilasu, sklop u tornjem u Roi, plesnu školu u Zürichu te 2 muzeja lijepih umjetnosti u gradovima Lausanne i Chur u Švicarskoj.

Foto: pkrajewski.pl
Foto: pkrajewski.pl

Anne Lacaton je bila dojmljiva dok je pričala o spretnim idejama i realizacijama studija Lacaton & Vassal, sa središtem u Parizu, u sklopu kojega djeluje skupa s Jeanom Philippeom Vassalom. Francuski duo prakticira socijalnu arhitekturu koja se temelji na ekonomičnosti, skromnosti i postojećoj ljepoti okruženja jer je zgrada dobra samo ukoliko se ljudi u njoj dobro osjećaju, a ni onda ako si je ne mogu priuštiti. Zajedničke značajke njezinih zgrada bilo da su stambene ili društvene, modularan je skeletni sustav, prefabricirani elementi, jeftini materijali, svijetli i ugodni ambijenti kao rezultat potpuno otvorene fasade, element dvostruke ovojnice odnosno staklenika radi stvaranja povoljne mikroklime, održivost, fleksibilnost i adaptibilnost. Krenula je s obiteljskom kućom u Floiracu po kojoj vidimo da je ova arhitektica od samih početaka imala jak stav o tome kakvu arhitekturu želi prakticirati. Zatim nas je provela kroz dvije nove zgrade socijalnog stanovanja, u Trignacu i u Mulhouseu te nekoliko postojećih zgrada koje je imala zadaću prilagoditi, kako bi se popravio standard života njezinih stanovnika, jer vjeruje da ne treba i nije isplativo rušiti nešto što se može popraviti. Govorila je o školi za arhitekturu koju je projektirala u Nantesu kao mjestu na kojem nastaju začeci promjena, razvoja i budućnosti grada. Dosljedna u provođenju svojih načela, bila je i kod projekta polivalentnog kulturnog centra u Lilleu te gradnjom i adaptacijom industrijske hale u izložbeni prostor u Dunkirku u Francuskoj.

Foto: Philippe Ruault
Foto: Philippe Ruault

Treći po redu, na daske pozornice stupio je mađarski arhitekt László Földes koji od 1994. djeluje unutar studija Foldes Architects. Uglavnom rade na rezidencijalnim projektima te zgradama javne namjene. Identifikacija njihovih projekata leži u korištenju prirodnih i lokalnih materijala, poput kamena, cigle ili drva, i vjeri u arhitekturalni kontinuitet, a opet otvorenosti prema suvremenim idejama. U svom relativno kratkom predavanju govorio je o zgradi dječjeg vrtića u mađarskom gradu Zsámbéku iza čije se zaigrane opečne fasade izmjenjuju otvoreni i zatvoreni prostora prilagođeni za ugodnu igru mališana. Temu opeke provlači i u jednostavnoj i ukusnoj obiteljskoj kući u okolici Budimpešte u kojoj dominira impresivan 17 metara dugačak zid-knjižnica. Spomenuo je i interijer centra za inovacije u sklopu tvrtke koja se bavi proizvodnjom kontaktnih leća čijoj se jednoj sterilno bijeloj polovici po funkciji i oblikovanju suprostavlja kubus obučen u drvo, a povezuju ih upečatljivi mostovi kao akcent u prostoru. Földesovo najpoznatije djelo ipak je centar za posjetitelje i svojevrstan muzej vulkana nedaleko grada Celldömölka i jednog neaktivnog vulkana. U skladu s namjenom, zgrada je koncipirana kao betonska ovojnica iz koje poput lave izviru kortenski boksevi čija je struktura čitljiva i u interijeru.

Foto: Tamas Bujnovszky
Foto: Tamas Bujnovszky

Prvi ciklus predavanja kraju je priveo osebujni japanski arhitekt, povjesničar i profesor – Terunobu Fujimori. Kada se pojavio na međunarodnoj sceni, većina kritičara imala je poteškoća s određivanjem njegove arhitekture. Reference su bile u rasponu od vernakularne arhitekture, ekološke utopije, do kritičkog gledanja na modernizam. Ovaj bi se simpatični stariji čovjek vjerojatno nasmijao na to i rekao da je sve što on želi graditi arhitekturu koja je izravno povazana s prirodom te tvrdi da moderna arhitektura to nije. Arhitektura je čovječja tvorevina koja nam pomaže doživjeti duh prirode kao nešto božansko. Bilo da se radi o povijesnom muzeju Jinchokan Moriya s početka karijere, kući za primanje blizu Beča, prijateljevoj obiteljskoj kući, prodavaonici slatkiša ili prostorijama za ceremonije ispijanja čaja, Fujimori dosljedno prakticira svoja stajališta, a njegov karakterističan potpis iščitavamo u kosim ozelenjenim krovovima, prirodnim materijalima, organičnim formama, skromnim dimenzijama te interijerima ukrašenima crnim kamenčićima s dominantnim ognjištem. Njegove kućice za ceremonije ispijanja čaja, za koje se gotovo specijalizirao, podsjećaju na kućice na drvetu, visoko podignute na krivudava debla i izobličene forme poput samog dječjeg crteža. Izveo je i neke na vodi te jednu koja obješena gotovo lebdi u zraku, a u realizaciji mu pomažu prijatelji i studenti. Gledatelji su dvoranu napustili oko 17 sati uz smiješak kao i sam Fujimori nakon što je na pitanje o kakvoj arhitekturi uči svoje studente odgovorio kako on zapravo predaje povijest.

Foto: dwell.com
Foto: dwell.com
Be social

Komentari