“Ja na svojoj strani” (B. Birnbacher): Jednom kriminalac, uvijek kriminalac? Zašto?

Novak, ni najmanji, ni najmlađi, ni najslabiji, ovog je puta baš Arthur. Šutljiv, možda malo glupav, kad ništa ne govori. Vidi se već na prvi pogled: nije opasan. Fizički inferioran. Mentalno relativno uračunljiv. Nepredvidivi ispadi agresije od njega se vjerojatno ne mogu očekivati.

Inače po naslovu i kratkom sadržaju znam izabrati knjigu koja će mi se sigurno svidjeti. Ovoga puta sadržaj mi je djelovao puno bliže nego razrada teme. Radi se o knjizi “Ja na svojoj strani”, austrijske autorice Birgit Birnbacher. Roman predstavlja zatvorenički život prožet nesrećama, nemilosrdnom sudbinom i pokušajima samoostvarenja. Iznosi i pozadinu te posljedice neprihvatljivog ponašanja. Kontekst radnje jest proces resocijalizacije, nužan kako bi se zatvorenici ponovno uključili u društvo. Glavni je lik romana Arthur Galleij, koji nakon 26 mjeseci zatvora izlazi na slobodu u dvadesetim godina života.

Inače volim socijalne romane, pogotovo ako progovaraju o ozbiljnim stvarima kao što su posljedice kriminala. No, zaletio sam se i uhvatio knjigu koja zahtijeva puno pojedenih žganaca prije čitanja. Moram priznati da je za razumijevanje ovakvog štiva potrebno imati sociološko znanje, a ne se osloniti na zdravorazumske spoznaje. Također, potrebno je biti upućen u rad probacijskog sustava i u pravne zavrzlame. A nadasve, neophodno je biti dobro potkovan psihološkim spoznajama o devijantnom pojedincu. Iako u sebi krije bar deset važnih poruka, ona meni najupečatljivija jest da postoje knjige koje se čitaju na određenom stupnju zrelosti. Za ovu svakako nemam dovoljno životnog znanja i iskustva.

Cijena nepoštivanja društva

Bio sam u zatvoru, a ne na Mjesecu. Znate da u mojem životopisu ne piše apsolutno ništa, barem ništa iole značajno, pa želite da stvorim nešto kao protutežu: vlastitu priču.

Razrada je dosta konfuzna. Još nekako mogu prihvatiti digresije, ali epizode kilometrima udaljene od teme nikako mi nisu po volji. Jasno da nitko neće knjigu pročitati u dahu, a kada joj se vrati, neće se sjećati biti, već neke usputne anegdote. Svako poglavlje govori o nečemu drugom i zahtjevno je teleportirati se u pravo vrijeme te hvatati događaje. Ali ajde, spomenute situacije služe radi boljeg razumijevanja uloge društva. Ono je u romanu prikazano kao neprijatelj pojedincu koji mu se pokušava vratiti nakon izopćenja. Društvo ne zaboravlja grijehe iz prošlosti i tu je da ostavi trajni pečat. Jednom pogriješiš, pa čak i nenamjerno, i automatski ti se zatvaraju sva vrata.

No, Arthur je zanimljiv lik. U početku mi je bio prilično dalek, no kako sam retrospektivno upoznavao njegovu prošlost i paralelno pratio sadašnjost, zaključio sam da je, u najmanju ruku, dobar čovjek. Izbjegavam korištenje pridjeva dobar jer smatram da ima neutralno značenje, ali dobrota proizlazi iz pozitivnog stava prema nekomu, pa neka ostane tako. Bilo je dijelova u kojima mi je išao na živce, ponegdje mu je nedostajalo odlučnosti, sažalijevao sam ga, ali nerijetko se i slagao s njim. Već od djetinjstva morao je prolaziti kroz moralne dileme i biti zreliji nego što je. Cijenim takve likove. Čak i kad pogriješe, ne može ih se stopostotno osuditi.

Kazna u svrhu obrata

Na primjer, činjenica je da čovjek možda može napisati svoju priču, no postoji i jedna velika, stvarna priča, koju svi zajedno pišu, nazovite je politikom, nazovite je društvom, a ta priča (nažalost) kaže: tvoja pričica je baš zgodna, tako kako si je osmišljavaš, no, nažalost, boli me dupe za nju i ne vrijedi ni pišljiva boba.

Simpatično je pratiti proces Arthurove resocijalizacije. Stalno je u kontaktu sa dvoje socijalnih radnika, terapeutom Bördom i poslijedoktorandicom Betty, koji vječito imaju nesuglasice. Premda se, na čudan način, trude pomoći Arthuru i osposobiti ga za samostalan život, on nikako ne uspijeva dobiti priliku. Najteže mu padaju odbijenice za posao, a svaki neuspjeh tjera ga na razmišljanje o prošlosti. Vadi sjećanja koja tek sada počinje razumijevati i u njima traži opravdanje za svoje postupke. Navodi mnoštvo obiteljskih, prijateljskih, ali i ljubavnih situacija koje su mu duboko urezane u misli. Svaki događaj komentira sa tadašnjeg stajališta, a vrednuje ga sadašnjim. Birnbacher tu vješto isprepliće životne odluke i mentalitet s ironijom i glupošću.

Arthur je oduvijek bio nespretan. Nije znao čvrsto se držati stava, bio je povodljiv i nepouzdan. Nije se previše inatio vanjskim utjecajima koji su ga najviše oštećivali. A zatim se, zbog ponašanja koje je smatrao prihvatljivim, našao u zatvoru. Taj ga je pakleni period učinio etički zrelim, stoga je užitak čitati njegova inteligentna misaona tumačenja svijeta i sebe unutar njega. Svejedno, i dalje se osjeća ogorčeno znajući da su mu šanse za stjecanje povjerenja veoma male. Čitatelju je ustvari grubo serviran čovjek vezanih ruku kako bi ga ili razumio ili dodatno marginalizirao. Ono što pak građa rečenica i tijek misli ne dozvoljavaju jest ravnodušnost.

Zašto je kriminal neoprostiv?

Fućkajte iskrenost. Kao da bih ja zaposlio nekoga tko je bio u ćuzi! Kao da biste vi zaposlili nekoga tko je bio u ćuzi!

Pohvalio bih autoričin stil pisanja. Rečenice su kratke, mudre, bez previše nepotrebnih ukrasa. Ova je tema zahtijevala puno istraživanja, a autorica je iskustva prikupljala iz prve ruke. Ljudi sve olako shvaćaju dok osobno ne prožive. Tako je i sa zatvorskom kaznom. Sustav je takav da melje svakoga tko nije perfektan. Ova knjiga navodi vrlo živopisne primjere nasilja u ćelijama, a nemaš ga gdje prijaviti jer si zatvorenik i nitko te ne sluša. Čak i ako se kaješ za svoj postupak, izopćen si iz društva i teško da ćeš ikada više steći socijalno povjerenje. Neki misle da kazna mora podrazumijevati zatomljenu ljudskost i da je od presudne važnosti izolirati osobu od bilo kakve ljubaznosti.

Osobno smatram da otresito ponašanje prema zatvorenicima nema najpozitivniji utjecaj jer ih još više revoltira i pokazuje da čovjek nije vrijedan uzajamne dobrote. Promjena je itekako moguća te će biti brža i lakša ako se prema osobi ophodi s dozom poštovanja i spremno se saslušaju motivi čina. Zločin se često dogodi kada osoba pomisli da ju nitko ne čuje i da je neprimjetna. Okolina kasno reagira, ali kada je potrebno osuditi u prvim je redovima. Naravno da prljava prošlost sugestivno nalaže da bivšeg kriminalca treba držati na razmaku, ali mi danas pričamo o održivom razvoju i toleranciji. Gdje je taj razvoj i kakvi ga to monstrumi provode kada napraviti veću grešku znači doživotni minus za sretnu budućnost? Uglavnom, pročitajte knjigu kada narastete.

Ono što ti možeš ponuditi ne treba nikome. Što pak treba, to ti nitko ne može reći, a čega bi se trebao držati, to još nije poznato. Dakle, ono što bi morao ponuditi kako bi se jednoga dana moglo upotrijebiti neizvjesno je. Nažalost, s tim moraš živjeti, to je jednostavno tako.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.